субота, 12. децембар 2009.

III pripovedanje

III pripovedanje


PRVE POLITIČKE DEMONSTRACIJE,
PRVO ODELO I ČOKOLADE


Nakon preživljenih prvih dečijih trauma bio sam presretan što smo svi na broju. I što se međusobno volimo. Mislio sam da sve imamo, samo bi mogli da nabavimo malo više čokolade. U svojoj dečijoj svesti nisam mogao znati sa kakvim se sve problemima susretao otac da bi nam, koliko toliko, obezbedio uslove za fizički opstanak.
Otac je donosio kući nekakve novine i knjige koje su im, valjda, deljene besplatno. U tim novinama sam video drugove Staljina i Tita i druge naše (jugoslovenske) i njihove (sovjetske) drugove. Kasnije su mi dugo ostali u sećanju slike naših, jugoslovenskih drugova - Bakarića i Đilasa.
I počeli smo da živimo, manje više, normalno, a po mom dečijem poimanju čak veoma lepo. Otac mi je kupio prvo odelo a ponekad je meni i sestrama donosio čokoladice.
U administrativnoj raspodeli kadrova otac je dobio premeštaj službe iz Bosanskog Broda u Olovo, gradić udaljen oko 200 kilometara od Bosanskog Broda, u bosanskom bespuću. Koliko je to bespuće bilo značajno govori činjenica da ni do danas, posle više od šezdeset godina, nisam imao nikakvih razloga da lično odem u to bespuće.
U novoj raspodeli kadrova otac je raspoređen da kao vozovođa, odnosno šef voza, učestvuje u realizaciji planskih zadataka obnove zemlje, što je u njegovom slučaju značilo izvlačenje balvana iz bosanskog bespuća, uz učešće većeg broja radnika i uz upotrebu železničke mehanizacije, za potrebe izvoza iz zemlje, radi pribavljanja pravog novca (a ne falsifikata) za kupovina namirnica za podmirivanje osnovnih egzistencijalnih potreba stanovništva, uglavnom hrane. U to vreme se privređivanjem u zemlji, bez uvoza osnovnih prehrambenih proizvoda koje je trebalo platiti, nisu mogle zadovoljit osnovne egzistencijalne potrebe stanovništva u hrani, odeći, obući i sl. i.
Uslovi samačkog života u Olovu su bili, blago rečeno, užasni. Bez dovoljno odmora i hrane otac nije mogao obnavljati životne funkcije. Na njegovom organizmu su iz tog perioda ostale trajne posledice. Za početak, ocu je oboleo želudac a kasnije i drugi organi – pluća, srce. Zbog toga mu je, ubrzo potom, u Zagrebu, operisan želudac. Od oboljenja pluća se lečio do kraja života.
Na kraju se epizoda sa izvlačenjem balvana za realizaciju planskih zadataka završila. Generalna promena političkog kursa zemlje i raskid političkih i ekonomskih odnosa sa Sovjetskim Savezom imala je teže posledice po stanovništvo. Uz slabo rodne godine, tragedija stanovništva se širila. Stanovništvu su nedostajale osnovne životne namirnice. Posna zemlja bila je jedini izvor egzistencije. Život je otežavala i beskrupuloznost partijske i državne biroratije. Brutalno korišćenje sile u prevođenju seljaka u socijalizam umanjilo je ionako niske poljoprivredne prinose. Ljudi u kožnim kaputima sleđivali su seljacima krv u žilama. Kožni kaputi bili su izraz standarda ljudi u institucijama državne bezbednosti. U živom mi je u sećanju dolazak seljaka iz susednog sela (Bosanskih Lužana) koje su pod pretnjom sile udružili u seljačku radnu zadrugu, da bez poziva, u nedelju, oru našu njivu traktorom kojim nisu znali da rukuju. Njihova obrada naše njive, koja nije bila udružena u zadrugu, bila je takva da smo kasnije godinama imali slabije prinose na toj njivi, sve dok nismo potpuno otklonili posledice “dubokog oranja”. Jedan od učesnika “radne brigade” se krišom izvinjavao mojoj babi Evi, zbog beskrajnog bezobrazluka njihovih nalogodavaca. Smirenost moje babe Eve je otklonila svaku mogućnost verbalnog sukoba i kasnijeg režiranja “slučaja”.
Mi deca, kojih je tada u porodici bilo troje, ja i moje dve sestre, fizički smo opstali samo zahvaljujući nadljudskim naporima i umešnosti roditelja i naše babe Eve. Krava je davala dovoljno mleka tokom godine za prehranu nas dece. Roditelji su se suzdržavali od potrošnje mleka.
U području severo-zapadne Bosne uvek je bilo hrane u vidu stočnih proizvoda ali ne i u potrebnim žitaricama. Zbog viših prinosa po jedinici zasejane površine u odnosu na druge žitarice, kukuruz je bio osnovna poljoprivredna kultura u tom području, ne samo za tov svinja već i za ishranu stanovništva. Pa i pored toga, bez uvoza iz drugih područja zemlje (najčešće iz Slavonije, Srema i Bačke) i iz inostranstva, nije bilo moguće obezbediti dovoljnu količinu žitarica za prehranu lokalnog stanovništva. Počeli smo oskudevati u hlebu.
Otac je za mesečnu platu mogao da kupi tridesetak kilograma brašna po špekulantskim cenama. U toj opštoj oskudici, špekulanti su trljali ruke i gomilali zalihe brašna, sve dotle dok se zalihe brašna nisu ubuđale. Nakon što se ubuđalo, brašno smo mogli kupiti po nižoj ceni i utoliti glad hlebom umešenim od pokvarenog brašna.
Nakon oštrih zima posna zemlja počinjala je da daje prve plodove, najpre u krompiru a kasnije i u drugim plodovima. Na međunarodnoj sceni smo došli u sukob sa Zapadom u vezi sa rešenjem statusa Trsta. Mi nismo dobili ono što smo tražili, pa smo počeli da gomilamo trupe na granici prema Italiji a u unutrašnjosti zemlje smo organizovali demonstracije sa najznačajnijom parolom “Trst je naš”. Mene su zajedno sa drugim mojim vršnjacima, kao desetogodišnjeg dečaka, vodili na režirane demonstracije protesta protiv „sile i nepravde” da uzvikujem otrcane parole. Srećom, sve je prošlo samo sa incidentima. Do oružanog sukoba sa nama susednom zemljom nije došlo, iako je sukob ostavio tragove na ukupnoj populaciji, a posebno na deci. Na našu sreću, nesuglasice sa zemljama Zapada su ubrzo otklonjene.
A onda je umro Staljin. Političke vođe su se osmelile da skrenu sa staljinističkog kursa napretka i prosperiteta i da zatraže pomoć od Zapadnih zemalja. Nakon toga počela je da stiže pomoć u hrani, odeći, obući. Kao dete počeo sam u školi da dobijam pakete sa mlekom i jajima u prahu, tvrdim sirom, buterom... Počeli da dobijamo u školi užinu koja se sastojala od mleka ili bele kafe i ukusne zemičke, napravljene od zdravog brašna.
Pola veka kasnije, razvašćena država od domaćih tajkuna, ne oseća se odgovornom da obezbedi ni ovakav minimum zaštite zdravlja dece. Danas, većina naše dece, bez pomoći međunarodne zajednice, gladna pohađaju nastavu u školi.
Kasnija ekonomska pomoć Zapada pretvorila se u direktnu finansijsku pomoć, prvenstveno za razvoj poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije. Pored proizvodnje za potrebe domicilnog stanovništva, ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju i prehrambenu industriju su bila namenjena i izvozu, prvenstveno za snabdevanje pretežno američke vojske stacionirane u Zapadnoj Evropi nakon završetka drugog svetskog rata.
Nakon Staljinove smrti i promene političkog kursa u Sovjetskom Savezu, jugoslovensko društvo je u potpunosti napustilo boljševički kurs i sve više se orijentisalo na razvoj sopstvenih stvaralačkih sposobnosti.
Dakle, najgore je prošlo. preživeo sam rano detinjstvo. Konačno su stigle i dugo očekivane čokolade a i moje dečaštvo.

Нема коментара:

Постави коментар