ANTIKORUPCIJSKI PRIRUČNIK - SUPROTSTAVLJANJE KORUPCIJI KROZ SISTEM DRUŠTVENOG INTEGRITETA (http://www.civilnodrustvo.ba
Definicija korupcije[1]
Prosto rečeno, korupcija je zloupotreba poverenog javnog ovlašćenja radi sticanja privatne koristi.
Ipak, donedavno sama reč je predstavljala potpuni tabu u stručnim i političkim krugovima. Reč se retko pojavljivala u novinama, ekonomisti su je takođe retko pominjali, mada su oni koji se bave političkim naukama počeli da se naučno interesuju za nju.
Zakonske definicije korupcije zahtevaju određeno stanovište, standard "čestitosti" i model ispoljavanja korupcije u konkretnim slučajevima. Za potrebe ovog priručnika, "korupcija" uključuje ponašanje službenika javnog sektora, bez obzira na to da li su političari ili javni službenici, koje im omogućava da se oni sami ili oni koji su u njihovoj blizini nečasno i nezakonito bogate zloupotrebom javnog ovlašćenja koje im je povereno.
Usredsređenost je više na administrativnu nego na političku korupciju kao takvu, i na aktivnosti pojedinaca koji u svojstvu javnih službenika - kao tvorci politike ili upravljači - kontrolišu različite aktivnosti i odluke.
Nakon privatizacije i prenošenja na privatni sektor poslova koji su ranije smatrani za poslove države, uz prelazak delimičnih ili potpunih monopola za snabdevanje javnim dobrima u privatne ruke (npr. voda, struja), koncept koji se istražuje uključuje i orumpirano ponašanje u privatnom sektoru, izvan javnih službi ili isprepletano sa njima, ponašanje koje svakako ima loše posledice po javnost.
Korupcija administracije[2]
Postoje dve potpuno odvojene kategorije administrativne korupcije: prva se javlja, na primer, tamo gde su poslovi obezbeženi "u skladu sa propisima", a druga tamo gde se poslovi obavljaju "protivno propisima".
U prvom slučaju službenik nelegalno ostvaruje ličnu korist za obavljanje nečega što bi se od njega redovno tražilo po zakonu. U drugom slučaju mito se plaća da bi se dobile usluge koje službenik ne sme da pruža. "Prema propisima" i "protivno propisima" korupcija se praktikuje na svim nivoima hijerarhije vlasti, a njene posledice idu od "velike korupcije" pa sve do raznih manjih oblika.
U praksi, stavovi javnosti mogu da prevaziđu pravne definicije administrativne korupcije, a javno mnjenje može da definiše korupciju na način koji će zanemariti zakon. Ako javno mnjenje i zakonske definicije nisu u saglasnosti, velika je verovatnoća da će službenici postupati u skladu sa javnim shvatanjem i radeći tako prekršiti zakon. Zato je od izuzetne važnosti da je javnost obaveštena i upoznata sa štetom koju korupcija može da učini.
Kako je korupcija štetna?[3]
Korupcija je štetna iz prostog razloga što se važne odluke donose iz zadnjih namera, bez obzira na posledice koje to može da prouzrokuje široj zajednici. Diter Friš (Dieter Frish), bivši generalni direktor za razvoj Evropske komisije, primetio je da korupcija podiže cenu roba i usluga, povećava dug zemlje (i nosi sa sobom troškove servisiranja duga u budućnosti), dovodi do opadanja standarda pošto se obezbeđuje roba ispod standarda a pribavlja nepotrebna i neodgovarajuća tehnologija, vodi ka opredeljivanju za projekte koji se više zasnivaju na kapitalu (pošto se to više isplati počiniocu korupcije) nego na radnoj snazi, što bi bilo korisnije za razvoj. Friš ukazuje na to da kada zemlja poveća zaduženost da bi ostvarila projekte koji nisu ekonomski opravdani, onda dodatni dugovi ne uključuju samo 10-20% ekstra cene zahvaljujući korupciji već se pre može reći da se celokupna investicija, svih 100%, može pripisati nečasnim odlukama koje za posledicu imaju neproduktivne i nepotrebne projekte.
Ako se korupcija ne može staviti pod kontrolu, u opasnosti su demokratske ustanove i tržišna privreda. U korumpiranoj sredini resursi će biti direktno usmereni prema neproduktivnim oblastima - policiji, oružanim snagama i drugim organima društvene kontrole i represije - kako se elita kreće ka zaštiti svojih interesa, položaja i materijalnog bogatstva. Donosiće se zakoni (na primer, Zakon o javnom redu i miru iz 1982. godine u Sudanu) a sredstva, koja bi inače bila na raspolaganju za društveno-ekonomski razvoj, biće preusmerena u izdatke za bezbednost. Ovo za uzvrat može da prouzrokuje slabljenje demokratskih institucija pošto korupcija, a ne investicije, postaje glavni izvor finansijske dobiti. To podriva legitimitet vlade, a konačno i same države.
Ako je ovo situacija na makronivou, ni na mikronivou situacija nije ništa veselija. Indijski komentator u The Times of India, pišući o kraju milenijuma, primetio je da: "Nedostatak transparentnih pravila, valjano primenjenih, glavni je razlog zašto talentovani Indijci ne mogu da napreduju u Indiji. Drugi razlog je tradicionalni poredak koji je ostao netaknut uprkos pretpostavljenoj liberalizaciji. Ali, jednom kad talentovani Indijci odu u na pravilima zasnovana društva na Zapadu, oni počnu da napreduju. U tim društvima svi ljudi poštuju ista pravila, svi imaju slobodu da inoviraju, a da ne budu ugušeni propisima. Zbog toga Indijci uspevaju u zemljama kojima vladaju belci, a propadaju u svojim. To je najtužnija priča stoleća."
zloupotreba javne vlasti za privatnu dobit. Ipak, posebno sa dolaskom privatizacije
i padanjem tradicionalnih aktivnosti dr`ave i potpunih monopola u privatne ruke,
TI i drugi su prihvatili {iru definiciju.
[2] George Moody-Stuart: Grand Corruption in Third World Development (Oxford: World View Publishing,
1997).
[3] George Moody-Stuart: Grand Corruption in Third World Development (Oxford: World View Publishing,
1997).
Нема коментара:
Постави коментар