Balvanizacija uma

Srpski i drugi balvani
Datum 18.12.2011.
By: Svetislav Bata Prelić



"Spoznavši da za razliku od astrologije i drugih
nebeskih nauka koje, po svojoj definiciji određuju
sudbinu ljudi i naroda, a da nasuprot tome magija
znači mogućnost ljudskog odlučivanja i bajanja o
sospstvenoj sudbini, srpske glavešine su se odlučile
za veštiju, skoro paklenu magiju i strategiju. Sišle su
s neba na zemlju i odlučile se da zatraže od Rusije da
srpski živalj sa Kosova dobije rusko državljanstvo.
Pa nek onda ti Ameri, Nemci i ostali okupatori koji su
od Kosova napravili svoje vojne baze, dobro razmisle
da li će da udare na braću Ruse (SrboRuse)."


Za poslednjih dvadestak godina Srbi su posekli hektare i hektare šuma ne bi li sakupili dovoljno balvana za postavljanje svih mogućih prepreka pred izazovima vremena bremenitog mnogim promenama. I mada se cela planeta uverila da nikakvi kineski ili betonski zidovi ne mogu da zaustave tokove koje nam donosi vreme, jedan, ne mali deo Srba, i dalje veruje u magičnu snagu i moć balvana, prenebregavajući činjenicu da tolika seča šuma proizvodi eroziju zemlje (Jugoslavije, Srbije...) i da ta erozija odnosi kuće i staništa, imanja i voćnjake, njive i livade, i da zahvata i ljude i sudbine, i decu i pokolenja.

A ta opsednutost balvanima nije nastala od juče. Od paganskih slovenskih šumskih bogova i svetih gajeva, preko hajdučije, četničarenja i partizanštine, šume su oduvek kod Srba bile mesta utočišta, zborova i dogovora. I tako su, za svaki slučaj, tu pri ruci imali balvane da se ograde i odbrane od neprijateljske okoline. Ali, da ne bi sad išli čak do bajke o Ivici i Marici, kao i analizi fenomena šume i strahova od nje koji su duboko usađeni u našu svest i podsvest, prisetio sam se jedne od sublimacija tih balvanskih značenja kod srpske intelektualne nacional-elite, a koja je verovatno najtipičnija kod poznatog, preminulog srpskog slikara Milića od Mačve. On je u svom obimnom slikarskom opusu te balvane slikao i promovisao u epsko-srpsku i nebesko-srpsku ontološku dimenziju. A za one koji ne znaju delo Milića od Mačve, napominjem da je taj srpski Don Kihot poslednjih deceniju-dve prošlog stoleća bio jedan od predvodnika tumačenja srpskog nacionalnog (nacionalističkog) bića, tumač i učitelj srpske ezoterije i mistike, kosmogonije i mitologije, po kojoj, da nije Srba, «ni sveta ne bi bilo». Međutim, nije naša tema Milić od Mačve, niti njegovi umetnički ili bilo koji drugi dometi. Želim samo da konstatujem da na većini njegovih slika, pored mnogobrojnuh likova nacionalnih junaka Srbije, iz kosmosa doleću veliki balvani u čijim godovima su zapisani tajni ezoterijski znaci nebeske Srbije, znaci koje bi svaki Srbin trebalo da spozna, upozna i prepozna. I da je ta nadrealistička struktura slika bila opšte prepoznata i prihvaćena, ne samo od najviših državnih institucija, nego i od znatno šire populacije.

I sve bi to možda bilo opravdano kao sloboda umetničkog čina, da taj nadrealizam nije primenjivan i u praksi, zna se sa kakvim rezultatima i posledicama. Braneći «Veliku Srbiju» balvanima, šume su se jako proredile, a erozija zemlje Srbije je i dalje u toku.

Ipak, taj nadrealizam i balvanizacija se opet primenjuju.

Posle Hrvatske, Bosne.., ovog puta na Kosovu. Sada ti balvani treba da od svetskih sila, Albanaca i svih drugih zala i nedaća, spasu i zaštite Srbe, njihove svetinje, manastire, Kosovo polje, Kosovski boj, Kosovku devojku, cara Lazara, Miloša Obilića, predsednike srpskih opština, stranačke lidere, Borisa Tadića, Tomu Nikolića, Srpsku pravoslavnu crkvu...

Čist nadrealizam !

Ali, da je tu kraj ludila pa da nekako prihvatimo to kao neki osobeni etno ritual (šuma- Šumadija). Međutim, ovog puta, primenjuju se i nove magije i strategije. Spoznavši da za razliku od astrologije i drugih nebeskih nauka koje, po svojoj definiciji određuju sudbinu ljudi i naroda, a da nasuprot tome magija znači mogućnost ljudskog odlučivanja i bajanja o sospstvenoj sudbini, srpske glavešine su se odlučile za veštiju, skoro paklenu magiju i strategiju. Sišle su s neba na zemlju i odlučile se da zatraže od Rusije da srpski živalj sa Kosova dobije rusko državljanstvo. Pa nek onda ti Ameri, Nemci i ostali okupatori koji su od Kosova napravili svoje vojne baze, dobro razmisle da li će da udare na braću Ruse (SrboRuse). I nek razmisle kakve sve posledice mogu iz toga da proizađu. I dok se drug Tito prevrće u grobu ne verujući da je moguća tako nadrealna varijanta dobrovoljnog samoizgnanstva naroda na Goli otok usred Kosova, jedan drugi Srbin iz Republike Srpske, iz države BiH, uputio je poziv srpskom narodu sa Kosova da se preseli u Republiku Srpsku (u Kusturičin Drvengrad) i da tako posle Tuđmana, on postane drugi akter masovnog iseljavanja Srba sa svojih večnih ognjišta. Pa kao što vidimo, ovde se pored nadrealizma mešaju i elementi apsurda, za koje su i Beket i Jonesko mala deca. Za sve to vreme, vlasti u Beogradu se drže scenarija koji je po žanru farsa sa elementima komedije: deo njih takođe ređa balvane (zaboravljajući da su Albanci decenijama takve balvane vrlo lako i spretno strugali po Srbiji, da bi se srpska domaćinstva zimi ogrejala), drugi deo, kad dobiju šamarčinu od Evrope ne bi li se otreznili i tako možda dobili status kandidata za EU, pokušava da privremeno skloni ili sakrije te balvane, a treći deo, obilazi svet i Evropu ubeđujući je da Srbija ima velike privredne potencijale i da samo od tih balvana mogu da proizvedu tone čačkalica za celo svetsko tržište.

I tako, zahvaljujući znatnom obogaćivanju žanrovskih formi, Srbija se već dve decenije konstantno nalazi među prvih deset na svetskoj top-listi nadrealista, što nije uspelo nikome, čak ni Montipajtonovcima. Mada he u te kako simpatično što se puzzle koje formiraju sliku Balkana lepo upotpunjavaju. Imali smo u Hrvatskoj Danke Dojčland, na Kosovu je podignut spomenik Klintonu, a sad, na Kosovu i Srbiji, «srpski rodoljubi» javno nose sliku Putina. Savršen šareniš!

Međutim, da li ima ikakve utehe za građane Srbije (koji nisu za postavljanje bilo kakvih balvana) u tome što izgleda da je neka vrsta balvanizacije prisutna u celom svetu? Doduše, u manjoj meri, ali zato ne manje opasnoj. I tu na žalost nisu mnogo pomogli, na primer, ni Pjer Tijer de Šarden, čuveni francuski palenteolog sa svojom teorijom konvergencije koja bi trebalo da ujedini i opismeni ovaj svet, ni Maršal Makluan, ni internet, ni Olimpijske igre, ni veliki broj drugih vizionara ubeđenih da su ljudi i evolucija na dobrom putu ka napretku. Nažalost, gospođa Merkel i gospodin Sarkozi su javno priznali i konstatovali da su procesi inkluzije raznih nacionalnih zajednica u evropski milje propali i da su rezultati veoma skromni. Nije mnogo bolje nigde u svetu. U američkim gradovima je dovoljno da jedan crnac uspe da kupi nekretninu u «beloj zoni» pa da se vrednost tih nekretnina strmoglavi. Problemi Roma, Palestinaca, Kurda, Tibetanaca, Kipra.. decenijama su nerešivi. I tako dalje.

I sve to nije čudno. Niti je to razlog za odustajanje. Svet i svest se ne formiraju preko noći i ti procesi jesu spori i teški.

Medjutim, deo Srba je ubeđen da su oni izmislili koncept da je Srbija svetski predvodnik borbe koja treba da zaštiti i spasi male narode, nacije, regije i pokrajine, da se svi oni moraju izboriti za pravdu i jednakost, pa makar i po toj ceni da se ograde balvanima ili bilo čim drugim, od komšija, od drugih naroda, od čitavih delova sveta. Pa ako želite da među njima steknete vrlo zajebanog protivnika, samo citirajte gore spomenutog Šardena : «Doba nacija je prošlo. Zadatak pred nama je da, ukoliko ne želimo da nestanemo, izgradimo Zemlju».

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik (EPK Maribor 2012)

Preneto sa e portala Tačno.net

Kult stručnjaka i neoliberalizam

Periskop: Tko su stručnjaci? Oni su stručnjaci!
Datum i vrijeme: 20.12.2011.
By: Robert Perišić


"Kult stručnjaka i neoliberalizam iznimno su povezani.
Naoko svima prihvatljiva ideja o „apolitičnim“
stručnjacima koji trebaju voditi ekonomiju –
propagandno je smišljena i već nekoliko desetljeća
koristi se da bi vlast nad ekonomijom ostala uvijek u
istim rukama, izvan nadzora bilo kakve vlasti, kao i
javnosti, gdje je „stručnjacima“ dopušteno da rade
što hoće i da nesputano vladaju nad nama. Kult
stručnjaka štiti bankarstvo od javne (političke)
kontrole, štiti kapital od javnog nadzora, štiti
financijski sistem od promjene i od političkih zahtjeva
naroda. Kult stručnjaka posredno omogućava
vladanje kapitala nad politikom i nad društvom."

Prošli su izbori, no jedna predizborna tema će ostati – to su „stručnjaci“. Oni su spasitelji, njima navodno treba prepustiti upravljanje, „naročito u ekonomiji“, jer se oni u to razumiju bolje od političara. Stručnjaci su pritom nadideološka bića, struka je nadideološko znanje, ona je neutralna, čista i objektivna, a stručnjaci su pošteni i časni pioniri koji drže datu riječ. Oni su neznani junaci pučke epike koja ih zamišlja na megdanu s političarima i navija pritom , naravno, za njih, neovisne stručnjake. Ta neće valjda navijati za političare – oni su omraženi, pa je najbolje da ih, kad već moramo, na izborima izaberemo, a da onda posao vođenja javnih poslova povjerimo onima koje nismo izabrali: dakle, stručnjacima. Ima li to nešto nelogično? Možda i ima, ali nema veze. Stručnjaci su stručni i pametni, oni nisu političari i mi ih volimo. Samo što točno ne znamo tko su stručnjaci... Ali, eto, znamo da ti divni ljudi negdje postoje, skriveni kao blago, te ih treba naći. Onda im treba dati šansu da upravljaju, naročito ekonomijom, i sve će biti bolje.

Gledao sam predizborna predstavljanja raznih stranaka i, naravno, čuo sam bezbroj vapaja za stručnjacima koji bi nas trebali spasiti, samo im treba omogućiti da rade, nesputano, bez politike koja im taj rad ometa. Naročito su ljudi iz manjih stranaka i iskreni amateri s neovisnih lista zazivali stručnjake, zazivali su ih sa žarom u očima, jer im je dosta partitokracije i vladavine podobnih, te klijentelizma, korupcije i ostalih nestručnih pojava. Većina tih ljudi, koji zazivaju stručnjake, radi to u najboljoj namjeri, misleći pritom da se radi o neupitnoj ideji – jer tko bi uopće mogao biti protiv stručnjaka? Ta, stručnjak je moralno savršeno biće. On je i znanstveno biće, nešto poput onih robota koji se pojavljuju u SF filmovima: sve kuži, sve zna, a nema ljudske mane i ne može se zaljubiti. Nema, recimo, tog stručnjaka koji bi bio sklon korupciji, pogodovanju starim prijateljima, ljubavnicama ili poslovnim partnerima, jer je stručnjak hladan, ne vode ga emocije i interesi, i upravo po tome je stručnjak. Mislim: stručnjak iz znanstveno-političke fantastike.

Ali, pogledajmo na tren tko je proizveo ovu krizu. Sve je počelo od američkog bankarskog sustava koji je odobravao tzv. sub-prime kredite za koje se moglo pretpostaviti da će ih biti teško naplatiti, ali svejedno: ta su se zaduženja dalje preprodavala, na njih su lupani štambilji koji su garantirali da je riječ o sigurnoj robi, pa su te „papire“ kupovale banke širom svijeta. Koliko je ekonomskih stručnjaka bilo uključeno u ovaj proces? Tisuće i tisuće financijskih stručnjaka moralo je s time imati posla da bi se sve to uopće moglo dogoditi. Tko je dizajnirao sustav u kojem takvo što moguće? Pa dizajnirali su ga upravo financijski stručnjaci, nesputani od politike, jer im je dopušteno da rade što hoće na slobodnom tržištu u koje se, kažu, nitko ne treba miješati. Pa su i radili što su htjeli – masovno odobravali loše kredite koji su im trebali za kratkoročnu sliku profita, napumpavali balon s lošim papirima koji su im, dok je stvar išla, donosili stotine milijuna dolara bonusa. Kao u svakoj financijskoj piramidi, najbolje prođu oni na vrhu, a to su bili bankarski menadžeri. Mislite da oni nisu stručnjaci? Što bi drugo bili nego stručnjaci? Svakako nisu amateri. Štoviše, ovi financijaši su toliko sjajni stručnjaci da još uvijek dobivaju milijunske bonuse za svoj stručni rad koja nas je u međuvremenu upropastio. Sve je to proizvod deregulacije tržišta, dakle: nemiješanja „politike“ (javnog nadzora) u ekonomiju i njeno prepuštanje njima. To je bila uistinu vlast stručnjaka. Ako bolje pogledate uvidjet ćete da je stručnjak u ekonomiji samo ljepša riječ za menadžera. Takva vlast „stručnjaka“ sastavni je dio ere neoliberalizma.

I ta vlast zapravo još traje. „Ne vladaju vlade, vlada Goldman Sachs“, kako reče jedan brbljivi broker
koji je u napadaju iskrenosti otkrio kako razmišljaju ti stručnjaci lišeni bilo kakvih političkih ideja, vođeni logikom tržišta. U Grčkoj i Italiji na vlast su postavljeni stručnjaci, financijski veziri, Mario Monti i Lucas Papademos koji nisu izabrani na izborima, pa te su te zemlje čisti ostvaraj snova o vladavini stručnjaka. Naravno, s „tehničkom“, a ne političkom vladom – tako da ih politika više ne ometa. Papademos je bankar s iskustvom, a Monti je naprosto legenda – između ostalog nekoć je bio i savjetnik Goldman Sacksa, a sad će Goldman Sacks vjerojatno savjetovati njega. Najavio je drastične mjere štednje, jer je hladan, objektivan i neutralan. Na njega ne utječe ono što narod hoće i što narod viče, jer je on poput onog humanoida iz SF filma. On djeluje strogo racionalno. Pitanje je samo - tko ga programirao?

„Ma što neki političari mislili, politika više nikad ne smije dominirati ekonomijom“, upozorava ovih dana, nakon izbora, jedna hrvatska neoliberalna ekonomistica. Ona novoj Vladi preporuča hand-off pristup – ili u prijevodu: ne diraj. Naravno, to što smo glasali – to je bilo bez veze, jer vlada treba prepustiti ekonomiju samoj sebi, tj. stručnjacima. „Ekonomisti će uvijek zagovarati zadržavanje ljudi u svijetu rada, otvorene granice, slobodan protok dobara, rada, kapitala, ali i ideja“, piše spomenuta ekonomistica. Ekonomisti su u neoliberalnom diskursu viša bića, najbolja bića, nešto poput roditelja koji znaju bolje od vas što je dobro za vas. Oni su divni ljudi koji trebaju vladati bez obzira na ishod izbora. I to ne bilo koji ekonomisti nego oni koji zagovaraju „liberalizaciju, deregulaciju i depolitizaciju“. Jer bez toga nema pravog stručnjaka. On se materijalizira u formi „depolitizacije“: totalno je neutralan, ali i racionalan, pa je zato uvijek na strani jačeg.

Kult stručnjaka i neoliberalizam iznimno su povezani. Naoko svima prihvatljiva ideja o „apolitičnim“ stručnjacima koji trebaju voditi ekonomiju – propagandno je smišljena i već nekoliko desetljeća koristi se da bi vlast nad ekonomijom ostala uvijek u istim rukama, izvan nadzora bilo kakve vlasti, kao i javnosti, gdje je „stručnjacima“ dopušteno da rade što hoće i da nesputano vladaju nad nama. Kult stručnjaka štiti bankarstvo od javne (političke) kontrole, štiti kapital od javnog nadzora, štiti financijski sistem od promjene i od političkih zahtjeva naroda. Kult stručnjaka posredno omogućava vladanje kapitala nad politikom i nad društvom.

Fraza o dobroj „vlasti stručnjaka“ je floskula za turbo-naivne. Oni stručnjaci u financijskim imperijima nikad neće dopustiti da im neki apolitični genij (recimo: „ministar-stručnjak“) tek tako kroji sudbinu. Ne, radije će oni postaviti svog genija - ako treba i u Vladu - da glumi neovisnog stručnjaka. Uostalom, „apolitični“ stručnjak nikad se neće sukobiti s interesima krupnog kapitala – to može napraviti samo netko „političan“, netko tko zauzima stranu. Netko koga oni ne žele. Netko takav može doći u poziciju vlasti samo nakon političke borbe i pobjede – a ne po nekoj mističnoj milosti što po Europi na vlast postavlja „vrhunske stručnjake“.

Naravno da nemam ništa protiv stručnih ljudi u politici, ali tek nakon što čujem njihove socijalno-političke ideje (čime oni postaju „politični stručnjaci“). Ideja o apolitičnoj i „neutralnoj“ struci na vlasti jest propagandni fantom, bajkovito lažno rješenje, a „apolitična ekonomija“ jest lukava, pokvarena i vrlo raširena laž. Nema jedne ekonomije - postoji lijeva i desna, postoji socijalna i eksploatatorska, socijaldemokratska i turbokapitalistička... Ekonomija se može stručno voditi na razne načine – tako da paše onima 1% i tako da paše onima 99%.

Kad začujete ponovno vapaj za stručnjacima na vlasti, naročito u ekonomiji, pogledajte tko govori. Možda je čovjek pošten ali naivan, a možda je jedan od njih.

Već tri desetljeća ekonomija se u svijetu (i po provincijama) vodi po neoliberalnoj paradigmi, tako da paše onima 1%, a ne onima 99%. I što mislite tko vodi tu ekonomiju? Pa oni je vode.

ONI su stručnjaci.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik (EPK Maribor 2012)

Preuzeto sa portala  Tačno.net

Banke naše nasušne

Elektronske Novine
 15.12.2011.

Kako su nas banke opljačkale
- Vreme je za klasnu borbu -
             Piše: Mladen Dolar 
 

Od prosvjetiteljstva se činilo da kapitalizam kao ekonomski supstrat i demokracija kao njegova politička forma idu ruku pod ruku, ali u zadnjih trideset godina kapital je pretekao demokraciju i ostavio je iza sebe. Baš kao u još jednoj Brechtovoj dosjetci iz Opere za tri groša: svi trče za srećom, ali sreća je ostala iza, pretekli su je. Svi rade na demokraciji tako jako da se je demokracija zadihala i zaostala. To zaostajanje zapravo nije počelo nedavno i ima dugu povijest, razmah kapitalizma se na koncu vremenski poklapa s kolonijalizmom, a demokratska prava su uvijek bila teško izborena u socijalnih borbama i trčanje za demokracijom koja je zaostajala bilo je njegovo unutrašnje protuslovlje koje je sada dobilo globalni i drastični zaokret

Bertolt Brecht je na kraju Opere za tri groša ponudio slavni slogan: „Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Bila je to godina 1928. i nevjerojatni uspjeh koji je drama doživjela sljedeće godine bio je istodobno takoreći predigra financijskog sloma u jesen 1929., dosad najteže krize, kojoj se po silovitosti približila tek sadašnja, osamdeset godina kasnije. Formula s kraja drame ne može biti više po mjeri vremena, trenutka sloma koji nisu uzrokovali neki pljačkaši banaka, već upravo osnivači banaka. A iako je financijski kapitalizam tada izgledao amaterski, gledano s vidika današnjeg opsega i standarda, Brechtova formula je morala pričekati osamdeset godina za svoj pravi domet.

„Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Što su svi ti diletantski mali lopovi kojima s vremena na vrijeme uspije zgrabiti kakvu vreću novca, i još ih uz to najčešće uhvate, u usporedbi s masivnim bankovnim prisvajanjem novca koje je dugotrajno, sistematično i legalizirano? Naravno, banke su nadasve korisna stvar, bez kredita nema ekonomije, bez štednje nema stanova, formula je bez dvojbe naivna u svojoj neposrednosti, ali ipak. Predlaže temeljit zaokret perspektive, takoreći spekulativni zaokret, koji glavne probleme ne vidi u malim lopovima kojima treba stati na kraj jer su se ogriješili protiv svetosti privatnog vlasništva, već upravo u legaliziranom sistemu financijskih transakcija koje su podloga i branik privatnog vlasništva, sistemu koji se predstavlja kao kičma ekonomskog života i zbog toga može biti izuzet iz finesa legalnih sankcija. Sistemu koji je tako nužan za ekonomski rast da bi ga strože i jasne kontrole samo ometale u njegovoj blagotvornoj ekspanziji.

Ono čemu smo svjedočili u krizi koja je izbila ujesen 2008., bez sumnje je bankovna pljačka stoljeća ili najveća bankovna pljačka u povijesti. Sintagma bankovna pljačka pritom izražava svu svoju dvosmislenost, zamjenjivost subjekta i objekta: nisu banke bile te koje su bile opljačkane, već su same pripremile pljačku nepojmljivih dimenzija. U trenutno gašenje financijskog požara trebalo je investirati stotine milijardi dolara javnog novca, a onda još tisuće milijardi, tko bi znao točan broj, brojke su za nas koji smo neuki u ekonomiji nezamislivo visoke, predstavljaju takoreći dimenziju kantovskog sublimnog, odnosno veličinu koja nadmašuje sposobnosti predočavanja. Odsutnost svih ozbiljnih kontrola, koja je opet za nas nepoznavatelje ekonomije potpuno nerazumljiva, odsutnost kontrola koja nije nastala preko noći, već ju je nekoliko desetljeća implementirala ona politika koje je u bujanju financijskog kapitala samorazumljivo vidjela sinonim za razvoj, ta odsutnost je na koncu potegnula za sobom upravo tako samorazumljiv zahtjev da javnim, državnim novcem treba zatvoriti financijski ponor koji je takva politika sistematično proizvela.

Javnim novcem, odnosno novcem poreznih obveznika, nužno treba platiti zablude privatnog kapitala, inače će nepopravljivo trpjeti cijelo gospodarstvo; neka se države zaduže preko glave i za više desetljeća da bi mogle pokriti nepokrivene privatne dugove, inače nas čeka još teža kataklizma. Nevjerojatno je, nadalje, kako su se sve te ogromne svote javnog novca odjednom našle, i to je zadnjih godina definiralo politike gotovo svih država, iako ih nikad nije bilo moguće naći za ozbiljne investicije recimo u ekologiju ili poboljšanje socijalnih standarda. Nevjerojatno je, nadalje, kako se preko noći preokrenula cijela retorika deregulacije koja nas je duga desetljeća učila da je glavni grijeh u tome da se država miješa u gospodarstvo gdje nema što tražiti i da će nam blagostanje i razvoj donijeti samo bezgranično povjerenje u slobodu tržišta koje treba samo osloboditi uzda pa će se pobrinuti za sve.

Naravno, zbog toga je bilo potrebno snižavanje tereta poreza, da ne bi opterećivalo težnje financijskog kapitala za naglim rastom, privatizacija državnih funkcija, da im ne bi smetala stroga i neučinkovita birokracija, stezanje socijalne države, da beskorisni ne bi besplatno živjeli na plećima poreznih obveznika itd. Na koncu je takvo povlačenje države morala rješavati država zahvatima većim od svega što je bilo moguće zamisliti. Oslanjanje na državu i njenu beskrajnu sposobnost kreditiranja privatnih zabluda, na koncu je istina gesla o deregulaciji. Svojevremeno je ljevicu nadahnjivalo geslo o odumiranju države (čija stvarnost je inače bilo njeno nevjerojatno jačanje u svim socijalističkim državama), ali takvo odumiranje države, njenu razgradnju i destrukciju kakvu je zadnjih desetljeća uprizorila neoliberalna desnica, takvo što cijela združena ljevica različitih boja nikada ne bi mogla postići. A ne bi bila sposobna ni za financijsku zlouporabu države tolikih dimenzija.

Država je odumrla najprije svojim povlačenjem, a onda još svojim zagrobnim ustajanjem iz mrtvih. I još sad, kad je vrag odnio šalu i uslužno su se našle sve nebrojene milijarde, ne čini se da će uvesti te minimalne mehanizme kontrola i sankcija financijskog poslovanja, za koje se laiku izdaleka čini da su samorazumljivi i da bi morali u svakoj situaciji, prije ili poslije, osiguravati minimum nadzora nas svakom financijskom djelatnošću, apsolutni minimum transparentnosti i odgovornosti. Baš kao što svakog amaterskog provalnika, koji s čarapom preko lica uleti u poslovnicu u Medvodama, odmah uhvati policija. Ali što kad pljačka banke spada pod posve drugo zakonodavstvo i društvenu percepciju od osnivanja banke.

Ta bankovna pljačka određuje naš trenutak u kojem se kao glavni politički zadatak sada pokazuje prije svega to kako uvjeriti ljude da na svojim plećima podnesu kriminalnu rastrošnost drugih. Krivac je, nećete vjerovati, opet država. Ona je, naime, predebela i prerastrošna, treba joj pošteno smanjiti izdatke, otpuštati ljude, smanjiti državni aparat, snižavati obrazovne standarde, srezati zdravstvo, riješiti se kulture, sve to da bismo se iščupali iz krize koja se nadvila nad nas poput prirodne katastrofe. Kriza je naturalizirana kao prirodna nepogoda, poziva se na solidarnost kao kod poplava ili potresa, svi moraju solidarno zategnuti remen bez uspostavljanja bilo kakve refleksije o uzrocima za to i o sprječavanju toga da nas takva logika ugrozi i u budućnosti. Upravo suprotno, baš ta politika koja je svojim mjerama prouzročila tu propast, sada se postavlja kao spasiteljica koja će nas zaštiti od njenih posljedica. Lijek protiv zabluda neoliberalizma su državne mjere koje još više demantiraju osnovne funkcije države. Baš kao što je Naomi Klein opisala u Doktrini šoka kako su prirodne katastrofe uvijek koristili kao priručni alibi da bi uveli mjere koje u normalnim okolnostima nikako ne bi mogli, tako se sada društvena prirodna katastrofa koristi prije svega kao alibi za nastavak iste politike.

I dok se državne politike bave prije svega pitanjem kako natovariti troškove krize na ramena stanovništva daljnjim demontiranjem svih javnih servisa i zaoštravanjem uvjeta eksploatacije, nastao je pokret okupacije Wall Streeta i nadahnuo još niz pokreta po cijelom svijetu. Njegov zahtjev je naivan, jednostavan i neostvariv: protivi se financijskom kapitalu. Pokret dosad nije proizveo nikakav organizacijski oblik (ako zanemarimo naivno očekivanje da će socijalne mreže, facebook i twitter nadomjestiti dosadašnje oblike političke organiziranosti), nikakvo vodstvo ili koordinaciju, nikakav popis zahtjeva koje bi bilo moguće nasloviti na nekog konkretnog naslovnika ili pregovarati o njihovoj implementaciji. Temelji se na općim zahtjevima i upravo njegova neopredijeljenost uzrokuje opće simpatije koje sežu do državnih vrhova pa čak do protagonista politike protiv kakve protestira, a istodobno potiče nelagodu jer nije jasno što točno hoće. "Recite, dakle, što hoćete ili zašutite." Ali njegova forma je u ovom trenutku puno važnija od njegovog sadržaja: po sadržaju većinom ne prelazi naivno moralistično ogorčenje nad pohlepom financijskog kapitala, a po formi otvara prazni prostor refleksije i upravo u tome što taj prostor drži otvorenim je njegova glavna komunikacijska vrijednost. U tome da nema konkretnog programa je njegova nemoć i ujedno njegova moć.

Predstavlja neki rez upravo zbog toga što svoje zahtjeve ne formulira u jeziku i okvirima dosadašnje politike i njenih običaja, a istodobno iskazuje neizmjernu volju, odlučnost i ustrajnost, ustrajanje na formi. Mogućnosti za razmah i uspjeh tog pokreta su možda neznatne, ali ipak. U sebi ima nešto onoga u čemu je Kant vidio glavnu vrijednost francuske revolucije kao povijesnog 'znaka': da pobuđuje entuzijazam i želju za sudjelovanjem. Najbolji amblem tog pokreta je Bartleby (moram uputiti na posebni broj Problema o Bartlebyju, 2004., 7-8). Sjetimo se, u Melvilleovoj priči je pisar Bartleby postavljen točno u srce Wall Streeta, priča ima podnaslov Priča s Wall Streeta, a njegova jedina poruka je bila „I would prefer not to“, „Radije bih da ne“, kao minimalni rez usred financijskih i vlasničkih tokova, bez zahtjeva i programa, upravo zato ju je 'nemoguće umjestiti' u kapitalski i politički univerzum, gesta subtrakcije kojoj je, ako poznajete priču, ipak uspjelo izbaciti iz kolosijeka dobro uhodan stroj. Pokret se ukopao na Wall Streetu baš kao što se pisar Bartleby ukopao u odvjetničkom uredu nekoliko stotina metara od njih.

Ulog je „neodređeno ogroman“. Jedna od temeljnih komponenti tog pokreta je kritika predstavničke demokracije. Najprije u neposrednom značenju: kad su se velike mase slijevale na španjolske trgove, njihova se poruka mogla svesti na osnovno geslo: nemamo za koga glasati. U općem gnjevu bio je radikalni iskaz nepovjerenja političkoj klasi, svim strankama koje su na izbor, ljevici i desnici koje se su si sve sličnije, razlika je samo još u finesama. Naravno, odmah su im odbrusili da osnuju svoju stranku i ponude alternativu, to je slobodna država. U tom odgovoru ima nešto cinično, jer u praktičnom djelovanju sadašnjih parlamentarnih demokracija zjapi velika razlika između teoretske mogućnosti da se svatko kandidira na izborima i realnim uvjetima ulaska u tako definiran politički prostor, uvjetima koji zahtijevaju snažno zaleđe u kapitalu, pristup mreži utjecaja i na koncu do medija bez kojih politički igrači ostaju u tami. Karte su razdijeljene unaprijed, uloge su raspoređene, mehanizmi isključivanja su postavljeni visoko. A još više u Americi, gdje prosvjednici sada troše puno vremena na raspravu kako će lansirati svog kandidata na predsjedničkim izborima sljedeće godine. Ako pred očima imamo ogroman novac koji je potreban za kandidaturu, neizmjernu ograničenost i komercijalnu prepletenost američkog medijskog prostora te dugu ukorijenjenost dvostranačkog sistema, stvar izgleda beznadna, misija nemoguće, iako glavno geslo pokreta tvrdi da on predstavlja 99 posto ljudi. Ali i u Sloveniji gdje su zbog malog prostora uvjeti pristupa puno lakši, nakon mjesec dana je jasno da se među svim novonastalim strankama u obzir mogu uzeti samo dva igrača, Janković i Virant, dva stara mačka sa zaleđem u kapitalu, sa širokom mrežom utjecaja, s operativnim iskustvima i ljubimci medija. I, naravno, kao i svi drugi, i oni simpatiziraju idealistične zanesenjake ukopane pred burzama i žele im svu sreću.

Ali kritika predstavničke demokracije obuhvaća i druge aspekte koji su puno sudbonosniji. Naprosto je moguće reći da zadnjih desetljeća protječe sve izrazitiji proces kojim su se centri i poluge odlučivanja dramatično odmaknuli od parlamenata i njihovog dosega i premjestili se u slabo nadzirane, razgranate mreže međunarodnih koncerna i korporacija koje odlučuju o protoku kapitala s drastičnim posljedicama, bez ikakve ozbiljne kontrole. Dogodila se masivna preraspodjela bogatstva, reorganizacija produkcijskog načina i seljenje proizvodnje, a da nitko o tome nitko nije glasao ili stavio to u stranački program. Svatko bi morao pročitati knjigu Vasje Badaliča Za 100 evra na mesec (Krtina 2009) koja govori o izvozno-prerađivačkim zonama, dakle ograničenim područjima koje mnoge države po svijetu otvaraju na svom teritoriju zadnjih desetljeća, da bi time privukle kapital. Tamo naravno vrijede najrazličitija odstupanja od inače važećeg zakonodavstva, manja zaštita radne snage i ograničavanje prava, bez ikakvih sindikata, porezne olakšice, disciplinski mehanizmi devetnaestog stoljeća (kao prepisani iz Engelsovog Položaja radničke klase u Engleskoj iz godine 1845) itd. Godine 1975. je bilo svega 79 takvih zona u 25 država, 2006. ih je bilo 3500 u 130 država, a danas ih je znatno više.

Došlo je do masovnog outsourcanja zapadnog proletarijata. Hlače koje imam na sebi napravljene su u Pakistanu, pulover u Gvatemali, televizor ispred mene ne Tajlandu, i vjerojatno sve u uvjetima o kojima ne želimo ništa znati ako želimo sačuvati zdrav želudac. A sve, naravno, zato jer tamo vladaju neusporedivo oštriji uvjeti eksploatacije i niža razina prava, što naš europski želudac ne bi mogao podnijeti. (I usput, kad već govorimo o 99 posto, moramo biti svjesni da su prosvjednici ispred Wall Streeta bliže tomu da i sami spadaju u taj jedan posto.) Istodobno se je radikalno promijenio odnos između realne i financijske ekonomije koje je bilo, što kolega Mencinger neumorno ponavlja, još 1980. godine u omjeru 1:1, a u vrijeme izbijanja krize 2008. godine 1:5 u korist financijskog kapitala. Sve su to grube i na brzinu skicirane brojke koje razvidno svjedoče o tome da su se bitni pomaci dogodili mimo parlamentarnog odlučivanja i nadzora. S nacionalnom suverenošću i usredotočenošću na unutarnje probleme, parlamenti su bili nemoćni u međunarodnom razmahu i kao skrivenom rukom usmjerenoj koordinaciji tokova kapitala. Okrenuli su glavu, odlučivali su tek toliko da se odreknu svog odlučivanja, u ime ideje da je potrebno čim manje državnih zahvata i kontrola. Suvereno su se odrekli svoje suverenosti. Od prosvjetiteljstva se činilo da kapitalizam kao ekonomski supstrat i demokracija kao njegova politička forma idu ruku pod ruku, ali u zadnjih trideset godina kapital je pretekao demokraciju i ostavio je iza sebe. Baš kao u još jednoj Brechtovoj dosjetci iz Opere za tri groša: svi trče za srećom, ali sreća je ostala iza, pretekli su je. Svi rade na demokraciji tako jako da se je demokracija zadihala i zaostala. To zaostajanje zapravo nije počelo nedavno i ima dugu povijest, razmah kapitalizma se na koncu vremenski poklapa s kolonijalizmom, a demokratska prava su uvijek bila teško izborena u socijalnih borbama i trčanje za demokracijom koja je zaostajala bilo je njegovo unutrašnje protuslovlje koje je sada dobilo globalni i drastični zaokret.

A tu je i Kina. Ako je zbog bilo čega vrijedno čitati Delo, to su izvrsni i lucidni izvještaji i komentari pekinške dopisnice Zorane Baković, kojima nas svaki dan u izobilju zasipa. Poruka Kine je četverostruka. Prvo, to je kapitalizam bez demokracije. Drugo, kapitalizam bez demokracije funkcionira bolje od kapitalizma s tim fasadnim i drugim dodacima. U Kini nema krize, baš suprotno, ne znaju kamo bi s viškom novca, naveliko kupuju izvore i strateške položaje u trećem svijetu kamo su donedavno i sami spadali, a svojim viškovima na koncu mogu rješavati europsku i američku dužničku krizu. Treće, državi tamo ne pada na pamet da se povuče iz gospodarstva, upravo suprotno, čvrsto je u sedlu i drži uzde jer samo tako može osigurati oštrije uvjete iskorištavanja i nižu razinu prava. I četvrto, kineski razvoj određuje tempo za sve, postavlja nove standarde kojima ćemo se morati prilagođavati, uvodi novi opseg eksploatacije za koji se činilo da je moguć samo u trećem svijetu. Put Kine iz trećega svijeta u prvi je na koncu u tome da treći svijet donosi nama. Vraća nam našu vlastitu poruku povratnom poštom (Citiram iz Dela, 10.11., Jin Liqun, predsjednik nadzornog odbora Kineske investicijske korporacije: „Mislim da su europski zakoni o socijalnoj zaštiti zastarjeli, a zakoni o radu upravo zovu na lijenost i nemar. Europski sistem poticaja je potpuno neprimjeren.“) U Kini se radi i po 12 sati na dan, i bez odmora za vikend, skoro bez godišnjeg odmora, bez primjerenog zdravstvenog osiguranja, za minimalnu plaću. Ukratko, ako potegnemo crtu: klasna borba se zaoštrava, upravo ona klasna borba koju su olako gurali na smetlište povijesti kao preživljen otpadni materijal.

Uz sve to se pokret OWS i 15o, kojem tako olako i svisoka zamjeraju zanesenjački idealizam, utopizam i pomanjkanje bilo kakvog političkog realizma, čini kao jedini realističan. Naime, zahtijeva nemoguće.

*Tekst objavljen u Mladini, sa slovenačkog prevela Sanda Dukić

*Mladen Dolar (1951) je profesor filozofije i teoretske psihoanalize. Na Odjelu za filozofiju ljubljanskog Filozofskog fakulteta predaje predmete Njemačka klasična filozofija i Strukturalizam i psihoanaliza, a također je istraživač na Jan Van Eyck Academie u Maastrichtu u Nizozemskoj.

Kamate u Srbiji

Pljačka

U Srbiji najveće kamate u Evropi

e-Novine

Photo: solidcactus.com

Srbija ima najveće prosečne kamatne stope u Evropi, koja na investicione kredite privredi iznose 7,89 odsto godišnje, dok su u Evrozoni 2,93 odsto. Istraživanje Ekonomskog fakulteta u Beogradu pokazalo da su krediti za privredu kod nas gotovo dvostruko skuplji nego u Evrozoni, dok su kod stambenih zajmova kamate dva i po puta veće. Istovremeno, banke imaju svoje izgovore za postojeće zelenaške kamatne stope, pro domo, kako to već sledi iz njihove pozicije
Prosečna kamata na investicione kredite privredi iznosi 7,89 odsto godišnje, dok su u Evrozoni 2,93 odsto. Na stambene kredite stanovništvu prosečna kamata iznosi 5,82 odsto godišnje, nasuprot 3,26 odsto u zemljama Evrope.

Urednik časopisa Makroekonomske analize i trendovi Vladimir Vučković, ocenio je da su faktori koji utiču na kamatnu stopu u Srbiji valutni rizik, koji se usled depresijacije dinara preliva u kreditni rizik i nedostatak dugoročnih izvora finansiranja.

Dodatni razlog zbog kojeg banke drže kamate na visokom nivou u Srbiji je i relativno visoka stopa nenaplativih potraživanja banaka od privrede, dodao je Vučković. On je naveo podatke iz jula ove godine, koji ukazuju na veliki pad lične potrošnje i prometa i to meren tekućim, a pogotovo u stalnim cenama, uz izrazito opadajuću tendenciju izvoza, dok uvoz ima blago rastuću tendenciju.

Nestabilnost sistema, nepouzdanost države i neefikasnost institucija

Direktor portala Kamatica Dušan Uzelac, pored ostalog ističe da čitav niz negativnih činjenica poskupljuje kredite.

Photo: Stock

"Nestabilnost sistema, nepouzdanost države, neefikasnost funkcionisanja institucija čine jako lošu sveukupnu sliku. Pošto su banke različito organizovane, najbolje prolaze one koje se finansiraju iz inostranstva. Te banke, recimo, nekom Englezu ili Francuzu plate jedan odsto na štednju, a onda taj isti novac prodaju svojoj filijali u Srbiji, koja će ga iskoristiti da nekome da kredit sa kamatom od pet odsto", objašnjava Uzelac.

Takođe, napominje Uzelac, ne treba zaboraviti ni visinu kamate koju banke nude građanima na štedne uloge. On kaže da je "bankama u Srbiji skupo da pozajme novac iz inostranstva zato što je rizik zemlje veći i zbog toga sa mnogo višom kamatnom stopom moraju da uvere građane da polože svoj novac kod njih na štednju".

"Kada banke daju nekome na štednju pet odsto, ne mogu nekom drugom da daju kredit za tri odsto, i to je najprostija računica koja postoji. Jednostavno, banke ljude dele na dve kategorije - oni koji imaju i oni koji nemaju novac. One koji imaju moraju da ubede da daju novac banci, a one druge ubeđuju da uzmu te pare", objašnjava Uzelac.

Glupi izgovori banaka za visoke kamatne stope

Generalni sekretar Udruženja banaka Srbije Veroljub Dugalić navodi da bi i naša zemlja imala niske kamate da joj je i inflacija dva odsto, kao u EU.

Photo: Stock

"Međutim, kod nas je inflacija 10 odsto, što znači da bi kamatna stopa trebalo da je pet puta veća. Zašto se ne pominje da su izdvajanja za obaveznu rezervu čak 30 odsto", kaže Dugalić i dodaje da bi bolje bilo da je "pošteno navedeno da je inflacija osnovni faktor prema kojem se određuje kamatna stopa".

Veroljub Dugalić tvrdi da su čiste gluposti ocene da je dodatan razlog što banke drže visoke kamate u Srbiji relativno visoka stopa nenaplativih potraživanja od privrede. "Te kamatne stope bile su visoke i pre sedam godina, kada nenaplativost nije bila ovolika. To jeste jedan od problema, ali svakako ne dominantan", kaže Dugalić.

Profit banaka konstantno raste

S druge strane, zvanični podaci pokazuju da dobit banaka u Srbiji iz godine u godinu raste, pa su tako poslovne banke u 2009. godini ostvarile dobit od 20 milijardi dinara, dok su već naredne, 2010, zaradile gotovo pet i po milijardi više, odnosno 25,4 milijarde dinara. Rast se nastavlja i ove godine, pa su tako banke u Srbiji za prvih šest meseci ostvarile dobit od 22,1 milijardu dinara.

EKONOMSKI ZLOČINI

Ekonomski zločini protiv čovečnosti, Španija,    El Pais, 04. april 2011. 

  (Autori: Lurdes Beneria, Profesor ekonomije na Korenel Univerzitetu i Karmen Sarasua, Profesor Ekonomske istorije na Autonomnom univerzitetu u Barseloni)

 Prema Međunarodnom krivičnom sudu, zločin protiv čovečnosti je „bilo koji čin koji izaziva teške patnje ili nanosi štetu mentalnom ili fizičkom zdravlju onima koji su taj čin pretrpeli, a koji je počinjen kao deo opšteg ili sistematskog napada na civilno stanovništvo“. Od II Svetskog rata zbližili smo se sa ovim konceptom, i sa idejom da je, bez obzira koliko je bio velik sam taj čin, moguće i obavezno istražiti te zločine i učiti da krivci plate za to.

Situacije kao ove koje je stvorila svetska ekonomska kriza, učinile su da je počelo da se govori o ekonomskim zločinima prema čovečnosti. Koncept nije nov. Već 1950. ekonomista neoklasičar i dobitnik Nobelove nagrade, Gari Beker, uveo je svoju „teoriju zločina“ na nivou mikroekonomije. Verovatnoća da neka osoba počini zločin, prema Bekeru zavisi od rizika koji prihvati, mogućeg plena i moguće kazne. Na makreoekonomskom nivou, koncept je bio korišćen u raspravama o politici strukturalnog usklađivanja koju su pokrenuli Međunarodni monetarni fond i Svetska banka u toku 80-tih i 90-tih godina prošlog veka, a koja je izazvala veoma visoke socijalne troškove stanovništvu Afrike, Latinske Amerike, Azije (u toku azijske krize iz 1997/98), i Istočne Evrope. Mnogi analitičari su ukazali da su za to odgovorne te institucije, politike koje su zagovarale i ekonomisti koji su ih napravili, posebno MMF, čiji je ugled bio jako narušen posle azijske krize.

Danas Zapadne zemlje plaćaju socijalne troškove finansijske krize i nezaposlenosti, kao i planova za štednju koji se navodno bore protiv toga. Gubitak fundamantalnih prava kao ona na rad i stan, i patnje miliona porodica koje žive na opasnoj ivici preživljavanja, primeri su užasne cene ove krize. Broj domova koji žive u siromaštvu raste nazaustavljivo. Ali, ko je odgovoran za to? Tržište, čitamo i slušamo svakoga dana.

U jednom članku objavljenom u Businessweek 20. marta 2009. pod naslovom “Wall Street's economic crimes against humanity”, Šošana Zubov, nekadašnja profesorka sa Harvardske poslovne škole, držala je da to što odgovorni za krizu negiraju posledice svojih akcija pokazuje „banalizaciju zla“ i „institucionalizovani narcizam“ u našim društvima. To je dokaz nedostatka odgovornosti i „emoicionalne distance“ sa kojom su nakupili milionske sume oni koji sada negiraju bilo kakvu vezu sa nanetom štetom. Nije prihvativo kriviti samo sistem, dokazuje Zubova, kao što nije prihvativo ni kriviti za nacističke zločine samo ideje, a ne one koji su zločine počinili.

Kriviti tržište znači ostati na površini problema. Postoje odgovorni, i to su konkretne ličnosti i institucije; to su oni koji su branili nekontrolisanu liberalizaciju finansijskog tržišta, direktori i firme koji su ostvarili dobit od prekoračenja tržišta u toku finansijskog buma, oni koji su dozvolili ovakvu praksu, i koji sada dozvoljavaju da ovi iz svega izađu neoštećeni i čak robusniji, sa još više državnih para u zamenu za ništa. Firme kao što su Lehman Brothers ili Goldman Sachs, banke koje su dozvolile širenje đubre kredita, inspektori koji su navodno garantovali zdravlje računa firmi, ljudi kao Alen Grinspan, šef američkih Federalnih rezervi u toku vlade Buša i Klintona, žestoki protivnik reguralizacije finansijskog tržišta.

Komisija američkog Kongresa koja je ispitivala izvore krize, u ovom smislu je sve razjasnila. Stvorena od Obame 2009. kako bi ispitala ilegalne ili kriminalne akcije finansijskog sektora, ispitala je više od 700 stručnjaka. Njen izveštaj je objavljen prošlog januara, i zaključuje da je ova kriza mogla da se izbegne. Ukazuje na greške Vlade i firmi u sistemu regularizacije i finansijske kontrole, u računovodstvenoj i inspekcijskoj praksi, i u trensparentnosti poslova. Komisija je ispitivala direktnu ulogu nekih od giganata Vol Strita u fiansijskoj katastrofi, kao na primer tržište subrpimes, i agencija zaduženih za ranking obaveznica. Važno je shvatiti različite stepene odgovornosti svakog od aktera u ovoj drami, ali nije prihvativ utisak nekažnjivosti onih koji su navodno bez “odgovornosti”.

Što se tiče žrtava ekonomskih zločina, u Španiji 20% nezaposlenih već više od dve godine, znači ogroman ekonomski i ljudski trošak. Hiljade porodica trpi posledice zato što su verovele da će platiti hipotekarne kredite sa platom od 1000 evra; zato je došlo do 90 000 hipotekarnog oduzimanja stanova u 2009. i 180 000 u 2010. godini. U SAD, stopa nezaposlenosti je upola manja nego u Španiji, ali predstavlja nekih 26 miliona nezaposlenih, što podrezumeva strašan porast siromaštva u jednoj od najbogatijih zemalja sveta. Prema Komisiji za Ekonomsku krizu, više od četiri miliona prodica je izgubilo svoj dom, a 4,5 miliona ih je u procesu iseljavanja. Jedanaest milijardi dolara „porodičnog bogatstva” je „nestalo” jer je opala vrednost njihove imovine, uključujući tu stan, penzije i ušteđevinu. Druga od posledica krize je njen uticaj na cene hrane i drugih osnovnih sirovina, sektorima prema kojima špekulanti usmeravaju svoj kapital. Rezultat je infalcija njihovih cena, i još veći porast siromaštva.

U nekim poznatim slučajevima prevare kao to je onaj Madofa, njen izvršilac je u zatvoru i sudski proces protiv njega se nastavlja jer njegove žrtve imaju ekonomsku moć. Ali uopšte, oni koji su izazvali krizu ne samo da su ostvarili neverovatnu dobit, već se ne boje bilo kakve kazne. Niko ne istražuje njihovu odgovornost zbog odluka koje su donosili. Vlade ih štite, a sudski aparat ih ne progoni.

Da smo imali jasan pojam o tome šta je to ekonomski zločin, i da je postojao mehanizam da se oni istražuju i progone, izbegli bi se mnogi od današnjih problema. Nije to utopija. Island tu nudi veoma interesantan primer. Umesto da spašava bankare koji su uništili zemlju 2008. godine, istražni sudija je otvorio istragu protiv odgovornih za to. Cela vlada je 2009. morala da podnese ostavku, pa je plaćanje duga banaka bilo blokirano. Island nije socijalizovao gubitke kao što to rade mnoge zemlje, uključujući tu i Španju, već je prihvatio da odgovorni budu kažnjeni i da njihove banke propadnu.

Na isti način kako su formirane institucije i postupci za progon političkih zločina protiv čovečnosti, vreme je da se isto učini i sa ekonomskim. Ovo je dobar trenutak za to, jer je teško odbiti njihovo postojanje. Hitno je potrebno da se pojam “ekonomski zločin” ugradi u misao građana, i da se shvati njegov značaj za izgadnju ekonomske i političke demokratije. Najmanje bi to učinilo da vidimo potrebu da se reguliše tržište, kako bi, kako kaže Polanji, služilo društvu, a ne obratno.

(Preveo: Branislav Đorđević)

ANTIKORUPCIJSKI PRIRUČNIK

ANTIKORUPCIJSKI PRIRUČNIK - SUPROTSTAVLJANJE KORUPCIJI KROZ SISTEM DRUŠTVENOG INTEGRITETA (http://www.civilnodrustvo.ba

Definicija korupcije[1]

Prosto rečeno, korupcija je zloupotreba poverenog javnog ovlašćenja radi sticanja privatne koristi.

Ipak, donedavno sama reč je predstavljala potpuni tabu u stručnim i političkim krugovima. Reč se retko pojavljivala u novinama, ekonomisti su je takođe retko pominjali, mada su oni koji se bave političkim naukama počeli da se naučno interesuju za nju.

Zakonske definicije korupcije zahtevaju određeno stanovište, standard "čestitosti" i model ispoljavanja korupcije u konkretnim slučajevima. Za potrebe ovog priručnika, "korupcija" uključuje ponašanje službenika javnog sektora, bez obzira na to da li su političari ili javni službenici, koje im omogućava da se oni sami ili oni koji su u njihovoj blizini nečasno i nezakonito bogate zloupotrebom javnog ovlašćenja koje im je povereno.

Usredsređenost je više na administrativnu nego na političku korupciju kao takvu, i na aktivnosti pojedinaca koji u svojstvu javnih službenika - kao tvorci politike ili upravljači - kontrolišu različite aktivnosti i odluke.

Nakon privatizacije i prenošenja na privatni sektor poslova koji su ranije smatrani za poslove države, uz prelazak delimičnih ili potpunih monopola za snabdevanje javnim dobrima u privatne ruke (npr. voda, struja), koncept koji se istražuje uključuje i  orumpirano ponašanje u privatnom sektoru, izvan javnih službi ili isprepletano sa njima, ponašanje koje svakako ima loše posledice po javnost.

Korupcija administracije[2]

Postoje dve potpuno odvojene kategorije administrativne korupcije: prva se javlja, na primer, tamo gde su poslovi obezbeženi "u skladu sa propisima", a druga tamo gde se poslovi obavljaju "protivno propisima".

U prvom slučaju službenik nelegalno ostvaruje ličnu korist za obavljanje nečega što bi se od njega redovno tražilo po zakonu. U drugom slučaju mito se plaća da bi se dobile usluge koje službenik ne sme da pruža. "Prema propisima" i "protivno propisima" korupcija se praktikuje na svim nivoima hijerarhije vlasti, a njene posledice idu od "velike korupcije" pa sve do raznih manjih oblika.

U praksi, stavovi javnosti mogu da prevaziđu pravne definicije administrativne korupcije, a javno mnjenje može da definiše korupciju na način koji će zanemariti zakon. Ako javno mnjenje i zakonske definicije nisu u saglasnosti, velika je verovatnoća da će službenici postupati u skladu sa javnim shvatanjem i radeći tako prekršiti zakon. Zato je od izuzetne važnosti da je javnost obaveštena i upoznata sa štetom koju korupcija može da učini.

Kako je korupcija štetna?[3]

Korupcija je štetna iz prostog razloga što se važne odluke donose iz zadnjih namera, bez obzira na posledice koje to može da prouzrokuje široj zajednici. Diter Friš (Dieter Frish), bivši generalni direktor za razvoj Evropske komisije, primetio je da korupcija podiže cenu roba i usluga, povećava dug zemlje (i nosi sa sobom troškove servisiranja duga u budućnosti), dovodi do opadanja standarda pošto se obezbeđuje roba ispod standarda a pribavlja nepotrebna i neodgovarajuća tehnologija, vodi ka opredeljivanju za projekte koji se više zasnivaju na kapitalu (pošto se to više isplati počiniocu korupcije) nego na radnoj snazi, što bi bilo korisnije za razvoj. Friš ukazuje na to da kada zemlja poveća zaduženost da bi ostvarila projekte koji nisu ekonomski opravdani, onda dodatni dugovi ne uključuju samo 10-20% ekstra cene zahvaljujući korupciji već se pre može reći da se celokupna investicija, svih 100%, može pripisati nečasnim odlukama koje za posledicu imaju neproduktivne i nepotrebne projekte.

Ako se korupcija ne može staviti pod kontrolu, u opasnosti su demokratske ustanove i tržišna  privreda. U korumpiranoj sredini resursi će biti direktno usmereni prema neproduktivnim oblastima - policiji, oružanim snagama i drugim organima društvene kontrole i represije - kako se elita kreće ka zaštiti svojih interesa, položaja i materijalnog bogatstva. Donosiće se zakoni (na primer, Zakon o javnom redu i miru iz 1982. godine u Sudanu) a sredstva, koja bi inače bila na raspolaganju za društveno-ekonomski razvoj, biće preusmerena u izdatke za bezbednost. Ovo za uzvrat može da prouzrokuje slabljenje demokratskih institucija pošto korupcija, a ne investicije, postaje glavni izvor finansijske dobiti. To podriva legitimitet vlade, a konačno i same države.

Ako je ovo situacija na makronivou, ni na mikronivou situacija nije ništa veselija. Indijski komentator u The Times of India, pišući o kraju milenijuma, primetio je da: "Nedostatak transparentnih pravila, valjano primenjenih, glavni je razlog zašto talentovani Indijci ne mogu da napreduju u Indiji. Drugi razlog je tradicionalni poredak koji je ostao netaknut uprkos pretpostavljenoj liberalizaciji. Ali, jednom kad talentovani Indijci odu u na pravilima zasnovana društva na Zapadu, oni počnu da napreduju. U tim društvima svi ljudi poštuju ista pravila, svi imaju slobodu da inoviraju, a da ne budu ugušeni propisima. Zbog toga Indijci uspevaju u zemljama kojima vladaju belci, a propadaju u svojim. To je najtužnija priča stoleća."

---

1.JJ. Senturia, Encyclopedia of Social Sciences, Vol. VI (1993) daje tradicionalnu definiciju:

zloupotreba javne vlasti za privatnu dobit. Ipak, posebno sa dolaskom privatizacije

i padanjem tradicionalnih aktivnosti dr`ave i potpunih monopola u privatne ruke,

TI i drugi su prihvatili {iru definiciju.

[2] George Moody-Stuart: Grand Corruption in Third World Development (Oxford: World View Publishing,

1997).

[3] George Moody-Stuart: Grand Corruption in Third World Development (Oxford: World View Publishing,

1997).