SAČUVANO OD ZABORAVA
PLJAČKE
Arhivirani članci iz ove kategorije
22. decembar 2009.
NAJVEĆE PLJAČKE SRBIJE: BOGATAŠI, ODAKLE VAM VILE I JAHTE-šesti deo
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
Vladimir Ilić, direktor Poreske uprave Republike Srbije
Po novom pravilniku oporezovaćemo sve koji za imovinu koju poseduju nemaju pokriće u ostvarenim prihodima, a odnosiće se na period od 1. januara 2003. godine. Pravilnik o unakrsnoj proceni će u toku naredne nedelje, nadam se, ugledati svetlost dana. Stupiće na snagu osam dana po objavljivanju u "Službenom listu", a prve slučajeve ćemo početi da radimo već za par nedelja. Unakrsna procena jedini je način da se pojedincima postavi pitanje: "Ako ste u poslednjih pet godina prijavili prihod od 100.000 evra, a vaša imovina vredi 10 miliona evra, kako ste to stekli", kaže u razgovoru sa urednicima i novinarima "Blica" Vladimir Ilić, direktor Poreske uprave.
Koliko će unazad morati da se dokazuje poreklo imovine?
Reper je 1. januar 2003. godine kada je uveden Zakon o poreskom postupku i poreskoj administraciji. Članom 186 tog zakona pozvani su građani koji poseduju imovinu preko 20 miliona dinara, tadašnjih 300.000 evra, da tu imovinu prijave.
Limit od 300.000 evra postavljen je kao neki standard, suma koju je čovek za života mogao da zaradi iz redovnih primanja. A to su kuća ili stan, vikendica, auto, nešto para u banci, sve zajedno 200.000-250.000 evra. I to nije problem za Poresku upravu. U fokusu su bogatstva koja višestruko prevazilaze taj iznos.
I 2003. se pričalo o unakrsnoj proveri. Šta sad novo donosi taj pravilnik?
Zakon jeste dao mogućnost da bude unakrsnih procena, ali ih nije bilo. Do sada nije urađen pravilnik o njegovoj primeni. Verovatno je bilo prioritetnijih stvari, fiskalne kase, PDV, itd.
Ali šta će vam pravilnik, ako vam i postojeći zakon omogućava da vršite provere?
Pravilnik bliže uređuje kriterijume za sprovođenje unakrsne procene i vrlo jasno definiše postupak i način utvrđivanja poreske osnovice za oporezivanje bogatstava. Pravilnik daje adekvatan tretman povezanim licima, rodbinskim vezama. Sve je obuhvaćeno.
Zašto ste osnovicu za oporezivanje dohotka u 2006. snizili na 900 evra mesečno?
Znači li to da ćete juriti girice i papaline, dok će somovi kapitalci opet ostati van domašaja?
U Srbiji možda tri odsto građana zarađuje 900 evra. To je jako dobra plata.
Ne kažem da nije dobra plata. Ali zar je to bogatstvo koje treba oporezovati?
Ti ljudi neće biti podvrgnuti unakrsnim procenama, već će samo na kraju godine platiti porez na dohodak građana i to samo na iznos preko tih 900 evra. A to je možda 15.000 dinara na godišnjem nivou.
Malo li je? Utisak je da kažnjavate ljude koji samo pristojno zarađuju.
Prihod od godišnjeg poreza na dohodak građana je milijardu dinara. Snižavanjem osnovice budžet će prihodovati stotinak miliona dinara više, što je zanemarljivo.
Ako imamo zakon koji se tri godine ne primenjuje, šta nam garantuje da i pravilnik ne doživi istu sudbinu? Šta ćete konkretno preduzeti?
Sve ćemo pohapsiti! (smeh) Šalim se. Pa, oporezovaćemo sve oni koji ne budu mogli da dokažu da za imovinu koju poseduju imaju pokriće u ostvarenim prihodima.
Koliko takvih ljudi ima?
Moja gruba procena je da se radi o 15.000 do 20.000 ljudi koji poseduju imovinu preko 300.000 evra. To su sportisti, estrada, političari i, normalno, biznismeni.
Zašto je utaja poreza u porastu?
Nije tačno.
Ali to govore vaši podaci.
Ove godine smo bitno povećali broj otkrivenih utaja i insistiramo da se o tome javno govori. Radi se o ogromnim ciframa. Mi podnosimo krivične prijave, ali se gotovo ništa ne dešava. Pre nekoliko nedelja smo imali prvi put bezuslovnu zatvorsku kaznu od 4,5 godina za utaju poreza. Zato i želimo da te ljude stavimo na stub srama i da ukažemo pravosuđu da te slučajeve najozbiljnije procesuiraju. Utaja poreza je veliko društveno zlo, daleko veće od pljačke banaka i krađe automobila. Jer te pare su definitivno izgubljene za budžet i mi tu više ništa ne možemo.
Kolike su te pare?
Nema pouzdane procene, ali iskustva iz zemalja u tranziciji govore da se je reč o sumi od pet do 10 odsto budžeta. Ako je bužet 400 milijardi dinara, onda je to oko 20 milijardi ili oko 250 miliona evra. Otprilike jedan agrarni budžet se izgubi utajom poreza. Toliko para ne može da se zaradi ni u jednoj drugoj vrsti kriminala.
Od poznatih krivičnu prijavu ste podneli jedino protiv Karića.
Nije tačno, ima ih još.
Da ih ima, vi biste to objavili.
Bez dokaza ništa ne može da se objavi. Iza ovih imena, koja možda nisu poznata, često stoje oni krupni igrači, ali se oni nigde ne pojavljuju. Teško je to dokazati jer ključnih igrača nema ni kao osnivača ni kao povezanih lica.
Ni Karićevih potpisa nigde nije bilo, niti je bio ovlašćeno lice niti u jednoj od onih kompanija. A svi smo znali da on njima upravlja. Ali na sud se izlazi samo sa činjenicama.
Nije.
A ko je, osim novinara, trebalo da se raspita?
Pa mogla je i Poreska uprava.
Pa što niste?
Eh, pa to možete da me pitate za hiljadu stvari u Srbiji. Ja se nisam time bavio, ali, eto, može to i da se proveri.
Šta je sa tužbom protiv Bogoljuba Karića?
To pitajte tužilaštvo.
Zovu li vas političari?
Najviše sam imao poziva vezanih za fiskalne kase. Svi mi imamo neke omiljene restorane ili restorane koje drže naši prijatelji i to su bile intervencije tog tipa. Ali ja nikad nisam popustio. Restorani su zatvarani svima gde je za to bilo osnova.
A je li bilo pretnji?
Imao sam u par navrata. Jednu sam pretnju prijavio MUP-u. Ali ja se ne plašim od onih koji prete, već od onih koji mi ne prete.
A šta je sa korupcijom u Poreskoj upravi?
Ja sam ojačao grupu za unutrašnju kontrolu koja ima pune ruke posla. Za dve godine od kada sam direktor pokrenuto je preko 300 disciplinskih postupaka, a 15 ljudi je dobilo otkaz. Najćešće zbog izadavanja poreskih uverenja da neko ne
duguje porez, a on duguje.
Da li za primenu pravilnika već imate spisak sumnjivih?
To su svi oni koji imaju imovinu preko milion evra. Ja mislim da takvih ima preko 10.000. Ali ne treba očekivati ništa spektakularno. Važno je da se izvede nekoliko čistih slučajeva koji će doživeti sudski epilog za primer drugima. Jer naplata poreza nije dovoljna satisfakcija. Potrebna je i krivična odgovornost.
Antrfile : Nemam para za letovanje
Da li ste vi prijavili imovinu?
Jesam. Prijavio sam stan u Beogradu i jednu nezavršenu vikendicu na Srebrnom jezeru, automobil nemam. Stan sam kupio na kredit i mesečna rata mi je 400 evra. I narednih 20 godina neka mi je bog u pomoći.
Koja je vaša omiljena kafana?
Slabo idem u kafane. U slobodno vreme šetam sa prijateljima po Adi, a skoro svakog vikenda idem u Požarevac i do Srebrnog jezera.
Imate li obezbeđenje?
Nemam.
Jedan od vaših prethodnika nije želeo ni da se slika za novine.
Treba razbiti famu oko institucija i ljudi koji ih vode. Običan sam čovek i delim iste probleme kao i većina ljudi. Isto se žalim na malu platu. Ponekad se pitam odakle ljudima novac za skupa letovanja i luksuzne automobile. Nije mali broj onih koji to mogu sebi da priušte. Ja ne mogu ove godine da idem na letovanje niti imam novca da ćerkama platim da idu. Rekao sam im neka idu do Požarevca kod bake.
Koliko je država zaradila od Cecinog koncerta?
Uvedena je praksa da uz najavu svakog većeg koncerta mi idemo kod organizatora, tražimo na uvid ugovore i račune i tražimo da se obračuna i plate porezi. Što se tiče Cecinog koncerta, kontrola obračuna poreza je u toku.
Izvor informacija: www.transparentnost.org.yu
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
21. decembar 2009.
ZAŠTO JOŠ NEMA POBUNE U SRBIJI? – drugi deo
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
TREBAJU NAM STVARAOCI NOVE VREDNOSTI, A NE PARAZITI KOJI SVE RASPRODAŠE
Ustanak! Bez buke, bez galame, bez prazne priče.Ustanak u tišini. Mimohod kraj umrlog režima. Poslednji pozdrav promašenom političkom sistemu.
Ustanite i odšetajte na ustanak.
Britanski istoričar Nail Ferguson odavno je govorio o neizbežnom – dobu ustanaka. Ali je, takođe, rekao da je teško predvideti nepredvidivo. Proučavajući ustanke u XX veku, on je zaključio da samo tri faktora omogućavaju manje ili više predvidljivo vreme i mesto izbijanja sukoba:
-etnička dezintegracija,
-ekstremna ekonomska kriza i
-opadanje imperija.
Međutim, uprkos predvidljivosti izbijanja sukoba, ne može se nikada pouzdano reći kada će se to zaista i dogoditi. Recimo, Ferguson ukazuje da je samo nekoliko ljudi pre 1914. predvidelo tragediju koja je nailazila.
Dodaću, takvih primera ima dosta u savremenoj istoriji. Tako je istraživanje sociologa u Bukureštu mesec dana pre revolucije pokazivalo da će bračni par Čaušesku vladati još dosta dugo.
Ni ovu veliku ekonomsku krizu mnogi naši savremenici nisu predvideli. Mali broj svetskih stručnjaka je uspeo, uprkos naučno-tehničkim metodama i kompjuterskoj opremljenosti, da predvide dolazak jedne ovakve globalne krize. O našim kvazistručnjacima i ekspertima ne vredi trošiti reči. Na svojoj koži sam osetio svu njihovu zavist,primitivizam i isključivost.
Nakon petooktobarskog preokreta, kada su mladi, plaćeni opozicionari direktno sa ulica, sve uz pratnju naoružanih kriminalaca, upadali u institucije sistema i osvajali lično vlast samo za sebe, kada su pravili staljinističke krizne štabove i reketirali preplašene tajkune i visoke političke predstavnike bivšeg režima, ustao sam javno protiv takvog divljačkog otimanja vlasti. Time sam se opasno zamerio neoliberalnim skojevcima. A kada sam u februaru 2001. napustio taj nametnuti i štetan koncept reformi, došao sam pod medijski udar tržišnih talibana. Tada sam tvrdio, dobro poznavajući tu bratiju plaćenih opozicionih eksperata, jer je većina njih bila na mom platnom spisku, da su apsolutne neznalice, da nemaju radnog iskustva u privredi, da nisu sposobni da vode trafiku, a ne privredne sisteme jedne urušene države i da će se sve to završiti tragično po Srbiju,njene građane i našu privredu.
Nažalost, sva moja predviđanja su se ostvarila. Kao što su se ostvarila i predviđanja iz 1991. da će prevaranti sa Vol Strita da unište finansije sveta i da će SAD postati imperija u rastrojstvu. Danas je svakom građaninu jasno da smo upali u veliku nevolju. Danas je i ugledni profesor Mlađan Kovačević, jedan od retkih ekonomskih autoriteta u ovoj zemlji, zajedno sa profesorom Jovanom Rankovićem, javno izneo ono što ja već devetu godinu tvrdim da je ekipa eksperata Labus, Dinkić, Vlahović, Pitić, Đelić i Milosavljević opasna po privredu Srbije, jer donose važne ekonomske odluke o budućnosti privrede, ali oni o privredi ništa ne znaju, pošto nikada u privredi nisu ni radili. Ovoj bratiji malograđanskih neznalica i ostrašćenih tržišnih talibana treba dodati i sadašnjeg guvernera Jelašića, koji je eksponent finansijske oligarhije stranih banaka u Srbiji.
Nismo mogli od ovakvih eksperata, koji su kao poslušni činovnici MMF i SB ispunjavali preuzete zadatke, da očekujemo da će oni predvideti nastanak ekonomske krize. Kolika je njihova ograničenost i neznanje najbolje govori činjenica da su više od godinu dana tvrdili, od kada je u SAD došlo do sloma hipotekarnog tržišta,tako da se taj slom proširio na čitav svet, da nikakvog sloma nema, da je Srbija van tih dešavanja i da građani Srbije mogu – mirno da spavaju. A kada se kriza počela da zahuktava u svetu i kada je zahvatila i finansijski sistem sveta, komesari neoliberalizma su tvrdili da je kriza velika šansa za Srbiju.
I sada smo tu gde jesmo.
Srbija je bankrotirala, ali niko to ne sme da otvoreno kaže. Otvoreno sam prvi zatražio da se proglasi bankrot i da se uvedu vanredne ekonomske mere u privredu.Izneo sam i plan bankrota. Vidim da mnogi građani to podržavaju. Bankrot je neizbežan. Trebamo što pre da podvučemo crtu i napravimo istorijski popis stanja. Nakon toga, mora se napraviti strategija izlaska iz bankrotstva. Predložio sam kako to treba da izgleda. Imamo rešenja. Nije tačno da je sve bezizlazno i da nema rešenja. Nije tačno da nemamo domaće pameti koja zna šta treba da se radi. Ne trebaju nam kvazieksperti iz MMF da kažu šta treba da radimo, jer su nas oni uveli u ovu agoniju.
Pa, gde je onda problem?
Glavni problem je ponovo u – politici. Glavni problem su današnji političari koji su,kao na Koraksovoj karikaturi, nojevski zabili glave u ladice svojih fioka. Oni nemaju nikakve istorijske odgovornosti prema svojoj državi i svome narodu. Oni danas guše Srbiju i vraćaju je vekovima unazad. Zašto? Samo zbog toga što se plaše bilo kakvih političkih promena, jer su toliko zla naneli ovom narodu i toliko su se nakrali za ovih osam godina, da bi oni sada najrađe sve napustili samo da nekako sačuvaju opljačkani kapital. Napustili bi oni sve državne funkcije odmah samo da im neko garantuje da neće biti zatvarani i da im se neće konfiskovati opljačkana imovina. Ali, ko će im to garantovati? Narod je očajan i besan. Ovo je Srbija i bavljenje politikom u Srbiji je opasan posao. Ako pogledamo sve sudbine političara od početka višepartijskog sistema, onda je jasno da i ovi današnji mekušci na vlasti neće dobro proći. I zbog toga su opasni. Sebe su doveli u bezizlaznu poziciju. Upali su u Miloševićevu političku zamku. Očajni su jer nemaju izbora i na sve će biti spremni. Oni dobro znaju da ne mogu da opstanu van politike i zbog toga se panično i grozničavo drže zajedno.
Šta da se radi?
Ako sve ovo znamo, onda je jako opasno ovo što se sada dešava u jednom delu javnosti. Naime, oni koji su sve do nedavno podržavali tržišne talibane, koji su ih dizali u nebesa, učestvovali u njihovim ekspertskim pljačkama, koji su uzimali novac od tajkuna, koji su profitirali u tranziciji i koji su izbačeni iz finansijskih kombinacija, ti danas, naslađujući se što su na vreme izbačeni sa broda koji tone, pozivaju narod na ustanak. Pozivaju narod da govnjavim motkama reše sve nagomilane probleme u društvu.
To je opasna i podla igra. Istorijski je neodgovorno sada prizivati obračune motkama jer to može da dovede do haosa u zemlji. Koga napadate govnjavim motkama? Režim. Šta će oni da urade? Izvešće interventne policijske jedinice na ulice. Neće metiljavi i nesposobni pripadnici režima da dobiju govnjive motke po leđima, jer se zato motke i nose, nego će one pasti po leđima naših momaka u interventnoj brigadi koji imaju platu od 31.000 dinara, koji su podstanari, koji školuju decu ili treba da se ožene i koji ništa nemaju sa tim političkim skotovima na vlasti, jer i oni o njima misle isto ono što misle i oni koji nose usrane motke.
Taj sukob usranim motkama na ulici bi, zapravo, bio opasan sukob dve iste sirotinje koje su namerno gurnute jedna na drugu, kako bi se režim zaštitio da ne plati cenu svojih istorijskih promašaja.
Usrane motke – ne!
Isto sam ovako pisao u junu 2000. godine na protesnom mitingu na Trgu kada je Đinđić, očajan što se skupilo nas jedva tri hiljade, dok je on očekivao stotine hiljada demonstranata, zanet svojim zapaljivim govorom pozvao na obračun sa policijom. To je bila velika greška izgovorena iz političke nemoći i ostrašćenosti, ali to se, na svu sreću, nije ponovilo u petooktobarskoj kontrarevoluciji i zato je sve prošlo kako je prošlo.
Govnjive motke – ne!
Moramo izbeći svaki oblik sukoba, jer to je poslednje što nedobronamerni žele da se desi u Srbiji. Oni sanjaju da izbiju građanski nemiri u Srbiji i da se tako ova krvava balkanska tragedija završi. To se nikako ne sme desiti. Zato, građani Srbije, pamet u glavu. Teško istorijsko breme nas pritiska i mi ne smemo dozvoliti da napravimo istorijsku grešku koja će dovesti do prolivanja krvi. Usrane motke vode u krvave obračune sa nesagledivim krajem i sa dugoročnim posledicama po Srbiju.
Govnjive motke – nikako!
Šta onda treba da radimo?
Sve je, gospodo građani, kristalno jasno.
Neoliberalni režim je sam sebe urušio. On više ne može da opstane ne samo u Srbiji, nego u čitavom svetu. Treba razumeti istorijske tokove. Kapitalizam ne propada, on samo menja košuljicu. Kapitalizam traži neku novu formu. I to je novi istorijski proces koji nastaje. Neoliberalni režim u Srbiji je poslednji tržišno talibanski režim u svetu i on prirodno, sam od sebe, nestaje.Taj neoliberalni režim i svi njegove talibani nemaju istorijsku perspektivu. Oni su istorijska prošlost. Potrebno im je samo malo pomoći da sami shvate da moraju da siđu sa istorijske pozornice i da ih građani više neće.
Kako to izvesti ?
Ne usranim i govnjivim motkama. To je opasno izazivanje sukoba. A opasni sukobi nam više nisu potrebni.
Šta nam treba?
Pozivam na mirne, Gandijevske demonstracije. Pozivam građane Srbije, opljačkane, siromašne, prevarene, izmanipulisane, nezaposlene, bolesne i sve one koji loše žive u Srbiji da mirno izađu na ulice svojih gradova i da dostojanstveno jedan propali režim ispratimo u istoriju. To treba da urade građani Srbije. Bez obzira koje ste nacije, vere, pola, obrazovanja i struke, potrebno je na jedan dan da svi prekinemo svoje dnevne obaveze i da izađemo na ulice i prekinemo ovu agoniju. Nije potrebno da građani dođu u Beograd, jer će Beograđani izaći na ulice svoga grada jer i njima je, uprkos beogradizaciji, teško da prežive krizu. Svako će izaći u svom gradu i tražiće smenu režima.
Nema sukoba, nema usranih motki.
Neka jedan usrani režim padne mirnim masovnim demonstracijama građana. Ne treba niko ništa da govori. Ne trebaju nam političari koji nas obmanjuju dve decenije. Ne treba nam Kurta da napada Murtu. Ne trebaju nam oni koji su već bili na vlasti. Oni koji su sve ostvarili kroz politiku. Oni koji sanjaju da preotmu vlast da bi isto radili.
Ne treba nam nova prevara.
Ne trebaju nam isti političari.
Treba nam nova politička ideja i novi ljudi. Treba nam nova nacionalna strategija. Treba nam moralni i ekonomski preporod nacije i države. Ponudio sam Program za spas Srbije, neka moje kolege iz zemlje i rasejanja ponude svoje programe. Neka se održi javna utakmica svih novih programa, novih ideja i novih ljudi. Neka građani Srbije slušaju sukobe mišljenja pametnih i iskusnih stručnjaka. Umesto sukoba na ulicama sirotinje između sebe, treba nam na RTS sukob ideja novih ljudi.
Imamo li te nove ljude?
Ima ljudi. Ima novih ideja. Ima pametnog sveta i u Srbiji i rasejanju. Nije sve propalo i umrlo u Srbiji. Ima čestitih i poštenih ljudi, samo im treba otvoriti medije da građani Srbije čuju i vide te nove ljude. Ima pametnog sveta u rasejanju.Oni hoće da se vrate i da učestvuju u preporodu Srbije. Ima čestitih ljudi i u Crkvi, Univerzitetu, SANU, političkim strankama, nevladinim organizacijama, udruženjima i pokretima. Ima čestitog i radnog sveta koji hoće nešto da uradi samo se još uvek nečega plaši.
Ne plašite se, gospodo građani! Uzmite sudbinu u svoje ruke!
Mirno i dostojanstveno izađite na ulice. Tražimo smenu režima i vladu nacionalnog spasa.Tražimo otvaranje medija za nove ideje i nove ljude. Tražimo slobodnu utakmicu, umesto govnjivih motki. Tražimo operativne programe izlaska iz krize,umesto praznih političkih govora.Tražimo nacionalnu strategiju, umesto vatrenih obećanja političara.Tražimo poštenje,rad,znaje,odgovornost i otvorenost,umesto partijskih kalkulacija i koalicija. Tražimo da se elita žrtvuje za svoje ideale, umesto da otimaju od sve siromašnijih građana. Tražimo da elita založi svoju imovinu, kao garanciju za uspeh programa, umesto da se političari kockaju našim sudbinama.
Znanje i poštenje nam treba, a ne usrane motke!
Rad i disciplina, a ne govnjive motke!
Stvaraoci nove vrednosti, a ne paraziti koji sve rasprodaše.
Treba nam elita koja će nas povući napred, a ne politički kalkulanti koji nas vraćaju u feudalizam.
Izlaz postoji. Rešenja postoje. Ljudi postoje.
Kapacitete Srbija ima.
Pa, gde je problem?
Samo u političkom sistemu. Pa, promenimo politički sistem napravimo novi politički sistem.
Pozivam građane Srbije na – ustanak! Miran, Gandijevski ustanak protiv sadašnjeg političkog sistema.
Takav ustanak nam treba. Svi uslovi su se stvorili za taj ustanak. Nemojte da se plašite. Nema razloga. Potrebno je samo nekoliko miliona siromašnih građana Srbije u isto vreme da izađu na ulicu i da oduvaju prevaziđeni neoliberalni režim. Dovoljno je samo da se u isto vreme svi okupimo i da jedan sat prošetamo ulicama naših gradova i tog režima neće biti. On je već ionako pukao, potrebno je samo da ga građani oduvaju sa političke scene.
Izađite na ulice i mirno protestujte. Ustanite na ustanak! Uranite! Povedite svoju decu jer njihovu budućnost rešavamo. Ako smo mi sve ovo ponižavanje preživeli, ne moraju naša pokolenja da prolazi kroz iste nevolje.
Ustanak! Bez buke, bez galame, bez prazne priče.Ustanak u tišini. Mimohod kraj umrlog režima. Poslednji pozdrav promašenom političkom sistemu.
Ustanite i odšetajte na ustanak.
A onda počinjemo.
ekonomista Branko Dragaš
izvor: Magazin tabloid – list protiv mafije
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
21. decembar 2009.
ZAŠTO JOŠ NEMA POBUNE U SRBIJI? – prvi deo
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
POBUNA GRAĐANA JE NUŽNA ODBRANA DRŽAVE I NARODA Šta se sa nama dešava? Zašto građani ćute? Zašto nema pobune? Zašto nema masovnih građanskih protesta? U čemu je problem? Gde se izgubio prkos i slobodarski duh srpskog naroda? Šta još može da nam se desi da bi građani masovno izašli na ulice? Gde je kraj ovolikom ponižavanju? Verujte, moram da priznam, nisam ni u snu mogao da pomislim da će nam se sve ovo dešavati. Nakon svega što smo proživeli u vreme despotije, kada sam verovao da smo dosegli samo dno, danas vidimo da možemo da padnemo još niže. Despot i njegova žena su uveli kontrolisano ludilo, koje se opravdavalo nekakvim višim nacionalnim interesima. U tom nakaradnom i nazadnom sistemu bilo je nekakvog smisla i logike. Despot i njegova žena su nametali pravila igre. Znalo se ko za šta odgovara i niko nije smeo da uzima više od onoga što su mu dozvoljavali. Državna birokratija je bila u strahu i vodila je računa da ne prekrši logiku sistema. Bili su potkupljivi i uzimali su provizije, ali nisu bili bahati i pohlepni. Mada to zvuči smešno kad se napiše, birokratija je imala neku granicu koju nije smela da pređe. I nama u opoziciji je bilo mnogo lakše nego danas. Lakše je bilo zbog toga što nas je spajala jedna ideja – rušenje despotije. Verovali smo, bar sam ja verovao, da će nam sinuti sunce slobode i demokratije. Ta ideja je bila toliko jaka da smo zatvarali oči pred činjenicom da naša opozicija nema kvalitetan ljudski materijal spreman da iznese istorijske promene. To je i ključno objašnjenje zašto do rušenja despotskog režima nije došlo u martu 1991., nego tek u oktobru 2000. Kada iz današnje perspektive gledate na te opozicione godine, kada ste oslobođeni strasne želje da srušite despotski režim, onda vidite da je klica današnjeg haosa i ludila iznikla, zapravo, baš u tim opozicionim godinama. Opozicioni lideri su bili bratija isfrustriranih, neiživljenih, nedokazanih, pohlepnih, neradnih, neorganizovanih i sujetnih političara koji su neiskreno govorili o demokratiji, pravdi i slobodi, dok su, ustvari, podmuklo kovali plan da oni lično postanu veći moćnici od samog despota. Jako ih dobro sve poznajem da bih pogrešio. Zašto to tada nisam pisao? Delimično jesam nagoveštavao u čemu je problem opozicije, ali sam smatrao da je mnogo važnije rušenje mrskog despotskog režima, nego otvoreni obračun na opozicionoj strani. Tačnije, nismo ni imali neki veliki izbor. Morao sam da se zadovoljim ponuđenim rešenjima i da se opredelim prema nekom ličnom osećaju. Moj izbor je bio – Zoran Đinđić. Uprkos velikim našim razlikama, on mi se nametnuo kao jedino političko rešenje. Imao sam jak osećaj istorijske odgovornosti za sve što nam se tada dešavalo i smatrao sam da je moja intelektualna i patriotska obaveza da otvorim oči našem zavedenom i naivnom narodu. Moje javno opoziciono delovanje nije bilo istog karaktera kao delovanje opozicionih lidera, jer je moja borba bila za uspostavljanje demokratskih institucija i vladavinu prava u državi koju je despot pogrešno vodio, dok su opozicioni lideri bili politički ostrašćeni da oni dođu na vlast i zamene despota. To je bila nepremostiva razlika. Na kraju, ja sam izgubio svoj međunarodni poslovni sistem koga sam, bez ičije pomoći, lično stvorio i došao sam direktno pod udar kriminalnih grupacija režima, dok su opozicioni lideri profitirali baveći se politikom. I to je objašnjenje mnogima koji su bili iznenađeni kada sam u februaru 2001. napustio jedan pogrešan koncept i kada sam prvi otvoreno počeo da ukazujem na svu štetnost po državne i nacionalne interese toga nametnutog neoliberalnog modela. Moje neslaganje sa novom vlašću nije, dakle , bilo personalne prirode, nego suštinske. Smatrao sam da se totalitarni režim u svojoj osnovi nije promenio, nego da su samo mlađi i marketinški bolje dizajnirani političari preoteli vlast. Neoliberalni totalitarni režim je imao svu podršku razvijenog demokratskog sveta i tako se vešto kamuflirao iza praznih parola o evropskim i evroatlanskim integracijama. Moj sukob i razlaz sa Đinđićem je bio konceptualne prirode, jer sam smatrao da je izdao naše opozicione ideale, da državu vodi u haos i beznađe i da nije dorastao istorijskom zadatku koji je pred njegovu generaciju političara postavljen. Taj razlaz i sve neprijatnosti i zabrane kroz koje sam prošao zbog svoje doslednosti da se iz temelja promeni totalitarni sistem, nisu me politički ostrastili da danas likujem nad činjenicom da sam bio potpuno u pravu. Bilo bi daleko bolje da nisam bio u pravu i da je Đinđić ostao živ, a Srbija postala moderna i bogata demokratska država. Bilo bi to mnogo bolje za sve nas, makar moja sujeta bila pogođena. Pošto se to nije dogodilo i pošto se danas nalazimo u opštem haosu i ludilu, smatram da imam pravo i da sam zaslužio da otvoreno iznesem svoja razmišljanja i da predložim načine rešavanja naših današnjih problema. Na to me obavezuju i sve pohvale iz zemlje i rasejanja koje svakodnevno dobijam od ljudi koji podržavaju moj rad. Istrajati u svojoj moralnoj vertikali i čistoti duha pitanje je same suštine bića. Istrajati u borbi za uspostavljanje demokratskih institucija i vladavinu prava istorijska je obaveza svakog mislećeg čoveka u zemlji i rasejanju. Zato, ne treba svojoj ličnosti pridavati nekakav značaj, nego treba slediti duh vremena i ideale koje nosimo u sebe. Te ideale, obećavam svima koji su se uplašili, nikada neću napustiti. To bi bila izdaja samog sebe. Dakle, ako sve ovo znamo, onda mi je mnogo lakše da otvoreno iznosim svoj koncept, neplašeći se da će me građani, koji danas teško preživljavaju ovu krizu, pogrešno razumeti. Uslov da se izbavimo iz ove krize je da budemo – otvoreni i iskreni. Ne smemo da obmanjujemo sami sebe. Nema nedodirljivih istorijskih veličina. Svi moraju da prođu kritički sud istorije. To je uslov bez koga nema napretka. Kada će nam biti bolje? Kada prestanemo da se lažemo i kada prestanemo da krademo. Tačnije, kada građani ne dozvole da ih vlast laže i krade. To je početak. Dalje, moramo da počnemo da radimo i da počnemo da štedimo. Kejnsove budalaštine da se nezarađenom potrošnjom pokreće društvo, doživele su krah u neoliberalnom kapitalizmu zasnovanom na raskoši, nemanju mere i životu na kredit. Vreme obilja je završeno. Ulazimo u novo doba. Ne propada kapitalizam, on samo menja košuljicu. Umesto oligarhijskog kapitalizma, spasonosno rešenje je – narodni kapitalizam. Naša duhovna elita to mora da shvati. Kada to bude shvatila, onda mora da izradi državotvornu i nacionalnu strategiju razvoja do kraja XXI veka. Naša duhovna elita to mora da napravi. Ona mora da pokaže put izbavljenja. Kada tu državotvornu i nacionalnu strategiju napravi, onda mora to građanima da predstavi. Duhovna elita mora da obrazuje svoje građane. To je njena istorijska dužnost. Najbolje se obrazuju građani ličnim primerom. Ne može elita da živi životom koji se razlikuje od njenog učenja. U elitu se ulazi samo ako ste spremni da se žrtvujete za svoje ideale. Žrtva odvaja elitu od ostalog naroda. Kada kažem žrtvovanje ne mislim da elita treba da golim prsima juriša na bajonete, nego mislim na doslednost u odbrani ideala koje propoveda. Gospodo intelektualci, ako želite da budete elita izađite iz svojih kabineta, stranaka, državnih privilegija, akademskih titula, instituta, fakulteta, nevladinih organizacija, upravnih odbora, izađite iz svoje prepotentnosti, izuzetnosti, nadarenosti, veličanstvenosti i neponovljivosti, odbacite svoju taštinu, sujetu, uobraženost i gordost, prognajte gramzivost, pohlepu i neumerenost, razbijte nacionalne iluzije i zablude, udružite se sa drugim intelektualcima i zajedno, timski, krenite da propovedate narodu o spasonosnoj strategiji za izbavljenje.. To je istorijska obaveza današnje elite. To ona mora da uradi ako hoće da uđe u povest srpskog naroda. Neko to mora da uradi. Umesto da pričate o problemima, pričajte o rešenjima. Kada pričate o rešenjima nekog problema, pokazujete sav svoj raskošan talenat i znanje. Priča o problemima je dosadno čobansko naklapanje jednog te istog stanja. Suština našeg delovanja nije da se ispraznom retorikom objašnjava stanje, nego da se mudrim promišljanjem i operativnim delovanjem nude rešenja. A to je najteže. Velika svetska ekonomska kriza je pokazala da politička oligarhija sveta nema rešenje za krizu. Tajkunima nikakva rešenja krize ni ne trebaju. Oni su se dovoljno nakrali da mogu mirno da troše oteto. Jedino čega se boje je socijalna revolucija u kojoj mogu sve da izgube. Plaše ih potezi Uga Čavesa, Eda Moralesa i Gadafija, jer to oduzimanje od najbogatijih i podela siromašnima, može biti opasan zarazan virus koji se brzo raširi po svetu. Istorija čovečanstva je istorija borbe za pravdu i slobodu. Komercijalna civilizacija nije uspela da svede čoveka na programiranog robota koji nema osećaj za pravdu, slobodu i lepo. Savremeni čovek je razapet između savremene tehnike koja ga je odvela u kosmos i unutrašnje duše koja se još uvek greje na upaljenim vatrama u pećinama Altamire. Nije lako pomiriti te dve krajnosti. Ali smatram da je moguće, ukoliko se uporno radi na sebi, da se, ipak, pronađe sklad. A sklad je savršen spoj različitosti. Tvrdio sam pre dve decenije, mnogi malograđani i partijski poslušnici su negodovali, da je moguće spojiti i uskladiti dinarsku violentnost, epsku naraciju,pravoslavnu skromnost, krajiške pesme, šumadijsku vrcavost, ljubav prema precima, istoriji i tradiciji sa razuzdanom Bošovom imaginacijom, koloritnom Brojgelovom paletom, ingenioznom Gojinom porukom, sa Leonardovim i Mikelanđelovim buntom, snagom Betovena i Vagnera i prozirnošću i mekotom Mocarta i Šuberta. Moguće je u sebi spojiti Nušića i Rablea, Domanovića i Ščedrina, Pekića i Krležu, Svetog Savu i Voltera, Nemanju i Ehnatona, Jakova ili Periklea, moguće je pronaći spoj između gusala i klavira, ojkanja i filharmonije, tradicije i modernosti i vere i nauke. Obrazovan čovek zna da su srpske freske nagovestile dolazak Đotoa, da je Vinča bila neolitski Vol Strit, da je Lepenac pravio umetnička remek dela, da su Srbi bili predstraža hrišćanstvu, da do Soluna treba dva somuna, da je 2,5 miliona Srba stradalo u XX veku i da je Nikola Tesla bio kosmička pojava, ali isto tako moramo da znamo da Srbi nisu prvi sišli sa grane, da mi nismo nebeski narod, da smo politički diletanti, da ginemo za tuđe interesa, da smo naivni i da ne razumemo istorijske tokove. Zagovornik sam teze da je moguće spojiti ljubav prema srpskom opanku i italijansku kravatu. Mogu se spojiti vožnja modernog automobila i slavljenja srpske slave. Naravno, ako je taj automobil zarađen na tržištu, a nije otet ili dobijen na poklon od tajkuna. Šta znači biti danas moderan? Da li je moderan onaj koji nosi skupocena odela, vozi besna kola, stanuje na Ukletom brdu i sve je to stekao baveći se politikom? Da li je moderan japijevac sa Vol Strita koji je uništio svetske finansije? Da li je moderan onaj javni delatnik koji se zalaže za tržište, dok prima platu sa budžeta? Biti moderan danas znači biti pošten, vredan, štedljiv i imati iskustvo i znanje. Biti moderan znači davati drugima, a ne otimati od drugih. Biti moderan znači živeti od svoga rada na tržištu. Biti moderan znači biti Srbin, Evropejac i građanin sveta. Zašto bi to bilo u sukobu? Nema sukoba tamo gde je uspostavljen sklad različitosti. I lepota duha podrazumeva da je uspostavljen sklad različitosti. To je ideja koju nudim građanima Srbije. To je put našeg izbavljenja. Umesto da se zatvaramo i obmanjujemo, potrebno je da otvorimo društvo i srušimo sve zablude. Ne ruše se zabrane i zablude tako što se legalizuje homoseksualizam. To je stvaranje novih ograda i zabluda. Homoseksualizam je star koliko i čovečanstvo. I mnogi pametni ljudi pre nas nisu doneli zakon o homoseksualcima jer bi tako ugrozili njihove slobode i stvorili nove ograde. Samo malograđani na vlasti uporno pokušavaju da se dodvore moćnim homoseksualnim lobistima donošenjem ovakvog zakona. Samo neuspešna vlast izmišlja nove sukobe kako bi produžila svoju pljačku države. Izmišlja nove podele kako bi nastavila da vlada. Pošto ne znaju kako da reše krizu, onda su smislili da oporezuju sve one koji imaju više od 40.000 dinara. Tako guraju jedne građane na druge. Guraju u sukob one koji imaju više i kojima uzimaju da bi dali onima koji imaju manje. Suština problema se sakriva. A suština problema je da većina građana Srbije nema dovoljno za život i da treba napraviti takav sistem u kome građani mogu da zarade za bolji život. Jedini način da se izbavimo siromaštva je da na tržištu zaradimo bolji život. To nam ne može obezbediti ovaj totalitarni režim. Jedini način da se izbavimo je rušenje totalitarnog režima. Građani Srbije moraju da se pobune. Niko im neće doneti bolji život. Opozicije više nema, jer su svi ili bili na vlasti ili su vlast. Građani moraju sami da se organizuju. Moraju sami da se odupru profesionalnim političarima. Ne trebaju nam promene u kojima će se na vlast vratiti oni bivši. Koji su, takođe, bili neuspešni. Ne treba nam smena političara na vlasti. Treba nam temeljna promena sistema. Trebaju nam nove građanske institucije. Treba nam nova politička ideja. Na političkom tržištu su ljudi koji nemaju nikakvu političku ideju. Ponovo se njihova politika svodi na otimanju vlasti. Pobuna građana mora da donese novu politiku u Srbiji. Pobuna građana je politički povod na koji mora da odnese sve političke brane razvoju demokratije, vladavine prava i sloboda u Srbiji. Pobuna građana je nužna odbrana države i naroda. Pobuna građana je put našeg izbavljenja. Ne sedite i ne čekajte, učinite nešto za sebe i svoje pokolenje. Tabloid broj 177 2009-02-04 Autor Branko Dragaš Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović |
17. decembar 2009.
NAJVEĆE PLJAČKE SRBIJE: KAKO VLADA PLJAČKA PORESKE OBVEZNIKE-peti deo
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
Revizija budžeta otkrila nezakonito trošenje novca poreskih obveznika
Izveštaj otkriva nepravilnosti u korišćenju državnih para – nabavka benzina bez ugovora, "naduvane" prekovremene sate, milijarde nepovratnih pozajmica i milionske nabavke bez zaključenih ugovora…
Radoslav Sretenović predaje izveštaj predsednici Skupštini Srbije Slavici Đukić-Dejanović.
ZLOUPOTREBE U REPUBLIČKOJ DIREKCIJI ZA IMOVINU
Gotovo svi zaposleni u Republičkoj direkciji za imovinu, njih oko 80, radili su prošle godine prekovremeno svakog meseca i uknjižili ukupno 22.352 sata mimo redovnog posla. To je poreske obveznike koštalo 7.972.000 dinara. Šta su radili, kada i po čijem nalogu, to ni državni revizori nisu mogli da ustanove.
Možda su danonoćno čuvali državnu imovinu, bio je prvi šaljivi komentar novinara nakon objavljivanja tih podataka.
Međutim, to zasigurno nije izvor tolikih prekovremenih sati. Jer, i revizori su potvrdili problem o kome se godinama govori u javnosti: da Republička direkcija za imovinu nema centralni registar, potpunu i ažurnu evidenciju o stanju državne imovine. Istina, ne samo svojom krivicom, već i zbog toga što oni koji tu imovinu koriste ne dostavljaju zakonom propisane podatke.
Ovo je samo jedan i za razumevanje običnom svetu jednostavan primer, od mnogo slučajeva nezakonitog trošenja budžetskih sredstava evidentiranih na 160 stranica prvog izveštaja o finansijskoj reviziji budžeta za 2008. godinu, koji je juče Radoslav Sretenović, predsednik Saveta državne revizorske institucije, predao predsednici parlamenta Slavici Đukić-Dejanović i predstavio javnosti Srbije. Iako nekompletan (18 budžetskih korisnika i tek 27 odsto budžetskih sredstva), zbog ograničenih kapaciteta Državne revizorske institucije, izveštaj je, već na prvi pogled, dovoljan dokaz da sumnje javnosti da se novac poreskih obveznika ne koristi zakonito nisu bile neosnovane. A revizijom prošlogodišnjeg budžeta otkriveni su mnogi nedostaci: počev od računovodstvenog sistema, posebno u vođenju glavne knjige trezora, pa sve do kratkoročnih budžetskih obaveza i potraživanja.
Jedan od razloga, kako je konstatovao generalni državni revizor, sasvim sigurno je nepostojanje i nefunkcionisanje interne kontrole i interne revizije u većini kontrolisanih ministarstava.
ZLOUPOTREBE U UPRAVI ZA ZAJEDNIČKE POSLOVE REPUBLIČKIH ORGANA
Da je bilo kontrole, možda Uprava za zajedničke poslove republičkih organa ne bi, bez sprovedenog postupka javne nabavke i bez zaključenog ugovora kupila od "NIS-Jugopetrola" bonove za gorivo vredne čak 110.000.000 dinara. Istina, nije jedina.
ZLOUPOTREBE U MINISTARSTVU ZA RAD I SOCIJALNA PITANJA
O zakon o javnim nabavkama ogrešilo se i Ministarstvo za rad i socijalna pitanja koje je sa preduzećem "Informatika", suprotno zakonu, još 2004. sklopilo ugovor o održavanju računarske opreme vredan 2.784.000 dinara (58.000 puta 48 meseci) i po istom ugovoru prošle godine nabavljalo rezervne delove i potrošni materijal, tako da je sa računa tog ministarstva na račun pomenute firme u 2008. godini uplaćeno 1.905.000 dinara.
ZLOUPOTREBE U MINISTARSTVU ZDRAVLJA
Zakon o javnim nabavkama je kršilo i Ministarstvo zdravlja…
Revizori su kontrolom isplate po osnovu ugovora o delu zaključenim sa fizičkim licima utvrdili da su generalno ugovori zaključivani sa osobama sa kojima to nije bilo moguće i za obavljanje poslova za koje to nije bilo po zakonu (poslovi iz delokruga samog ministarstva). I, na kraju, nisu dostavljani izveštaji kao dokaz da su ti poslovi stvarno izvršeni.
ZLOUPOTREBE U MINISTARSTVU EKONOMIJE I REGIONALNOG RAZVOJA
Kao primer navedeno jeMinistarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, koje je tako prekršilo čak tri zakona: o radu, državnim službenicima i ministarstvima.
ZLOUPOTREBE U VEZI INFORMISANJA JAVNOSTI
A kako je država o svojim aktivnostima informisala javnost? Kršeći zakon, generalno bez kompletne dokumentacije na osnovu koje bi se pravdale isplate, tako da je i revizorima ostala nepoznanica da li je usluga koja je plaćena i stvarno izvršena.
NEZAKONITO VOĐENJE POSLOVNIH KNJIGA
Međutim, od pojedinačnih primera kršenja zakona, veći je problem to što računovodstveni sistem države, sudeći po navedenom izveštaju,ne funkcioniše kako valja. Glavna knjiga trezora se ne vodi u skladu sa zakonom, koji predviđa da se u njoj evidentira svaki promet na računima, i ne sadrži podatke o prihodima i rashodima iz ostalih izvora indirektnih korisnikabudžeta. Podaci u obrascima koji čine završni račun nisu sveobuhvatni i međusobno uporedivi jer ne sadrže sva stanja i promete na imovini, potraživanjima, obavezama, izvorimafinansiranja, rashodima, izdacima, prihodima i primanjima, jedan je od revizorskih nalaza.
Uprkos manjkavostima računovodstvenog sistema, više je nego očigledno da je država pozajmljivala budžetski novac, koji nije vraćen niti je iko nešto preduzeo da se ta potraživanja naplate.
NEZAKONITE BUDŽETSKE POZAJMICE
Nijedna pozajmica isplaćena iz budžeta i budžetske rezerve nije vraćena u rokovima predviđenim vladinim zaključkom, ali ni kasnije, ni do kraja 2008. godine. Neke su date i pre deset i više godina. A reč je o13.503.458.000 dinara.Ova potraživanja za isplaćene pozajmice nisu usaglašena sa dužnicima, niti supreduzete mere za njihovu naplatu. Isti slučaj je i sa pozajmicama iz sredstava privatizacije u 2005. i 2006.godini, u ukupnom iznosu od 14.969.185.000 dinara. Ono što je još gore, iako ranije date pozajmice nisu vraćane, istim dužnicima u međuvremenu su odobravane i isplaćivane i nove, konstatovali su revizori.
NEZAKONITE ISPLATE PO OSNOVU GARANCIJA
Država se nemarno odnosila i kad je reč o novcu po izdatim garancijama. U 2008. godini izdate su četiri garancije u ukupnom iznosu od 182.000.000 evra, odnosno 15.106.000.000 dinara. Iz budžeta je po osnovu izdatih garancija isplaćeno ukupno 4.591.116.000 dinara (2.797.831.000 dinara na ime otplate glavnice i 1.793.285.000dinara na ime kamate). Međutim, revizijom je utvrđeno da regresni zahtevi direktnim dužnicima po kreditima, čiji dug je izmirila Republika, nisu ispostavljeni, niti se preduzimaju zakonom predviđene mere za naplatu tih potraživanja. Regresni zahtevi nisu ispostavljeni ni za 2007. godinu.
NEZAKONITA ZADUŽIVANJA ZA POKRIĆE BUDŽETSKOG DEFICITA
Zakon je prošle godine kršen i prilikom zaduživanja radi pokrića budžetskog deficita.
Kratkoročne obaveze koje iznose 36.369.255.000 dinara, najvećem delom se odnose na obaveze po osnovu pozajmica sa konsolidovanog računa trezora Republike, radi obezbeđivanja sredstava za finansiranje deficita tekuće likvidnosti budžeta Republike za 2008. godinu.
Dozvoljeni iznos pozajmice sa konsolidovanog računa, koji po propisima iznosi 60 odsto dnevnog stanja salda prethodnog dana, prekoračen je u dva slučaja: 30. decembra 2008. godine za 12.165.215.000 dinara i narednog dana za 2.767.240.000 dinara.
Pozajmljena sredstva nepropisno su vraćana u rokovima dužim od 30 dana, a 35.000.000.000 dinara nije vraćeno do kraja budžetske 2008. godine, što je suprotno odredbama pravilnika i zakona o javnom dugu.Dug za finansiranje deficita tekuće likvidnosti budžeta na kraju godine premašio je dozvoljeni nivo po Zakonu o javnom dugu (pet odsto ukupno ostvarenih prihoda u prethodnoj budžetskoj godini) za 5.014.317.000 dinara, konstatovano je između ostalog u prvom izveštaju o reviziji budžeta.
Izvor informacija: Vesna Jeličić, Politika 28/11/2009
SAOPŠTENJE SRPSKE RADIKALNE STRANKE
Radikali su pozvali državnog revizora da u narednom periodu izvrši temeljnu kontrolu svih budžetskih korisnika i da, "ne štedeći hartiju i mastilo", podnese krivične prijave protiv svih državnih funkcionera-odgovornih za zloupotrebe budžetskog novca.
"Srbija je prvu reviziju, i to samo jednog budžeta, dobila tek posle devet godina organizovane i sistematske pljačke države i to na kontrolisanom uzorku od svega 27 odsto celokupne strukture budžeta", ukazano je u saopštenju Srpske radikalne stranke.
SRS smatra da je "režim Borisa Tadića, namerno opstruisao rad Državne revizorske institucije, kako bi javnost punih devet godina bila uskraćena za obelodanjivanje istine o tome kako su nenamenski trošena novčana sredstva poreskih obveznika".
I pored stalnog isticanja navodne transparentnosti u vršenju vlasti, evidentno je da postoje nelegalni tokovi odliva novca iz državne kase, što ima za posledicu izuzetno težak socijalno-ekonomski položaj ogromnog broja građana Srbije-potpuno osiromašenih i bez mogućnosti zapošljavanja, navedeno je u saopštenju Srpske radikalne stranke.
Izvor informacije: http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/Srbija/330381/SRS%3A+Na%C4%87i+krivce+za+zloupotrebu+bud%C5%BEeta.html
Revizija pokazala ozbiljne probleme Revizija budžeta Srbije za 2008. je ukazala na veoma ozbiljne probleme, kaže programski direktor nevladine organizacije Transprantnost Srbija Nemanja Nenadić. "Ako imate rečenicu koje počinju sa tim sa da se nešto ne radi u skladu sa zakonom, onda imate ogroman sistemski problem", kazao je on povodom prestavljanja prvog izveštaja Državne revizorske institucije o reviziji budžeta Srbije za 2008. godinu. Nenadić je naglasio da je predstavljen sažetak izveštaja i izrazio nadu da je ceo izveštaj sadržajniji u pogledu toga koje su to institucije kod kojih je uočen neki konkretan problem, kao i da sadrži mere koje bi trebalo preduzeti za rešenje tih problema. "Mera bi mogle da budu popravljanje loše prakse ili izmena propisa, ali i pokretanjja prekršajnih ili krivičnih postupaka za kršenje zakona", kazao je Nemanja Nenadić iz Transparentnosti Srbije. Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić ocenio je da uvodna rečenica izveštaja o reviziji budžeta koja govori da se glavna knjiga trezora, dokument presudan za predstavu o odgovornom ponašanju države, vodi suprotno zakonu, pokazuje da smo u situaciji koja je zabrinjavajća. On je, ipak, naveo da je bitno što će revizorski izveštaj biti dostupan javnosti nakon objavljivanja na sajtu Skupštine Srbije. "Bitno je da je Državna revizorska institucija počela da radi i to je prvi korak na jednom dugom i bitnom putu koji je važno podržati", kazao je Šabić. Stevanović: Budžetski proces je loš Aleksandar Stevanović iz Centra za tržišna istraživanja je za B92 rekao da je revizorski izveštaj samo potvrdio sumnju da se ne zna gde idu pare građana. "Možemo sad malo manje da nagađamo, ali i dalje nemamo celovitu sliku. Ono što definitivno znamo je da nam je budžetski proces loš i da naši građani koji izdvajaju jako mnogo, jednostavno ne znaju gde ide deo njihovih para. To ne može da bude dobro i to je poruka koja nas ne svrstava u ozbiljne zemlje", rekao je Stevanović. Od ministarstava, reagovalo je jedino Ministartvo ekonomije, koje je primedbe državne revizorske institucije na svoj račun nazvalo neutemeljenim i površnim. To ministarstvo negoduje što je samo ono apostrofirano u izveštaju revizora, pa je toj instituciji utputilo prigovor. Ekonomista Stevanović kaže da je to poznati manir da se nezavisna tela veličaju kada hvale vlast, a nazivaju nestručnim kada tu istu vlast kude. "U tom slučaju, možda smo malo bliže odgovoru zašto je bilo tako malo entuzijazma da uopšte institucija državne revizije zaživi i zašto se toliko dugo čekalo", rekao je on. "Zašto je samo jedno ministrarstvo prozvano, to valjda revizori znaju da nam kažu a ja ne mislim da nisu stručni jer su i oni birani kroz institucije ove države, pa ako su oni nestručni, krivi su oni koji su ih birali, ali mislim da se pre radi o tome da se ljudima ne dopada ogledalo", smatra Stevanović. Jovanović: Kakve će biti kazne Direktor Republičke uprave za javne nabavke Predrag Jovanović kaže da ostaje da se vidi kako će biti kažnjeni odgovorni za propuste u trošenju novca iz državnog budžeta za prošlu godinu, koje je iznela Državna revizorska institucija. "Objavljene su nepravilnosti i sada ćemo videti na koji način će se sankcionisati ta ozbiljnija kršenja propisa koja je utvrdio revizor", rekao je Jovanović i dodao da kazna treba da zavisi od vrste prekršaja. On je rekao i da su oni čiji je rad kontrolisan bili upoznati sa nepravilnostima do kojih je u njihovom radu došao državni revizor. Govoreći o izveštaju revizora o nepravilnostima u državnom budžetu za prošlu godinu, Jovanović je rekao da je realizacija javnih nabavki bila do sada najmanje kontrolisana oblast, jer nadležnost Republičke uprave za javne nabavke prestaje nakon izbora najbolje ponude. Jovanović je istakao da je u tome veliki značaj Državne revizorske institucije koja ima ovlašćenje da prati sve tri faze postupka javne nabavke – planiranje, davanje ponuda i realizacija ugovora. U izveštaju Državne revizorske institucije, prvoj reviziji budžeta Srbije, utvrdjen je niz nepravilnosti i kršenja zakona u trošenju sredstava za 2008, a najveći deo odnosi se na realizaciju javnih nabavki. Izvor informacija: http://www6.b92.net/biz/komentari.php?nav_id=395218
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
U Srbiji država ne kontroliše tajkune, već tajkuni kontrolišu državu. Ovo je već nekoliko godina notorna dijagnoza, na koju ukazuje nevladin sektor, ali niko se zbog toga mnogo ne uzrujava – ni partijski vrhovi, ni državni tužilac, ni krupni biznis začet u vezi sa Miloševićevim režimom sumnjivim prvim milionom.
Ono što zabrinjava i na šta takođe ukazuje civilni sektor jeste činjenica da se matrica odnosa između vlasti i krupnog biznisa nije promenila odlaskom prošlog režima sa scene. Narotiv, ojačala se, legalizovala i legitimizovala. Već gotovo celu deceniju nakon "oktobarske revolucije", vlast Srbije kroji zakone, propise i poreze po meri tajkuna i njihovih apetita, koji su sada toliki da ova društvena kasta ima ogromnu političku ucenjivačku moć. Samo Milorad Mišković zapošljava više od 25 hiljada ljudi, pa u svakom trenutku, a pogotovo u vreme ove duboke ekonomske krize, može pretiti velikim talasima otpuštanja, što bi bila smrtna pretnja za vlast i po vlast. Javna je tajna da tajkuni finansiraju i poziciju i opoziciju. To treba videti kao jedan od razloga što u stranačkim friziranim finansijskim izveštajima njihovih imena nema. To je nedvosmisleno pre nekoliko dana izjavio i sam zamenik premijera i ministar policije Ivica Dačić. U Srbiji se – kaže – mnogi plaše da budu legalni donatori ili sponzori našim strankama, iako je to u svetu normalno i uobičajeno, zato što ih je strah političkog revanšizma od drugih stranaka ukoliko njihova partija, za koju navijaju, ne dođe na vlast. Zato je to – kako se izrazi Dačić – crno tržište, a dešava se i da mnogi biznismeni pomažu sve stranke kako bi se unapred obezbedili. I ukupan ekonomski sistem u Srbiji, ocenjuje ekonomski ekspert Milan Kovačević, nije stavio u isti položaj mali i veliki biznis. Prvilegovani krupni kapital je smer u kojem treba ići kad se traži odgovor na pitanje zašto već gotovo celu deceniju od demokratskih promena nema transparentnosti u finansiranju političkih partija:
Veliki kapital je u mogućnosti da utiče na Vladu u pogledu poreskih uslova i u pogledu nekih drugih uslova koji onda indirektno mogu rezultirati u većoj koristi za velike nego za male, i to je dosta očigledno.
"Veliki kapital je u mogućnosti da utiče na Vladu u pogledu poreskih uslova i u pogledu nekih drugih uslova koji onda indirektno mogu rezultirati u većoj koristi za velike nego za male, i to je dosta očigledno. Jer, koji bi bio drugi razlog da se ne može srediti finansiranje partija na transparentan način nego sumnja da to služi za takav uticaj velikog kapitala, da oni dobiju neke povoljnije uslove? Ovde nije mnogo važno da li je samo povoljniji uslov kamate, nego, recimo, da li je nekim sistemskim mjerama, na bilo koji način veliki kapital stavljen u povoljniji položaj nego mali."
Zoran Drakulić, vlasnik kompanije East Point, kaže da nosioci krupnog kapitala, kao poslodavci koji zapošljavaju veliki broj ljudi, nemaju bilo kakve olakšice od strane države:
"Mi nosimo najveći teret. Pogotovo ljudi koji imaju veliki broj zaposlenih. E sad, ima nas raznih – ima onih koji zapošljavaju mnogo ljudi, a ima i onih koji ne zapošljavaju nikoga. Ali mi koji zapošljavamo, koji imamo veliku proizvodnju, mi smo najviše opterećeni."
Da li ste se obraćali državi za neke pogodnosti?
"Da, ali tih pogodnosti u suštini nema. Osim možda što dobijemo malo povoljniji kredit. U inostranstvu i dalje dobivamo još povoljnije kredite nego ovde. Ovo što ovde dobivamo nije ništa. Pošto smo siromašna država, nemamo mnogo mogućnosti da pomognemo našim privrednicima, za razliku od država u okruženju, koje su, ili u evropskoj zajednici ili su dovoljno bogate da svojim privrednicima mogu pomoći."
Da li je u redu da gospodin Mišković dobija kredite pod povoljnijim uslovima, a da je javna tajna da svojim dobavljačima duguje po šest meseci i više? A oni jadni ne smeju da se oglase, jer će im onda skinuti proizvode.
"Verovatno su i dobavljači tražili, oni koji su mogli. Ja sam negde u oktobru-novembru mesecu rekao da će ta mala i srednja preduzeća biti najviše pogođena. Država je morala da se zaduži u inostranstvu da bi spasila privredu."
Kada se pogleda devet godina unazad, ne treba dokazivati da su krupni biznismeni, kroz proces privatizacije imali neslućene privilegije i da su, uprkos širokom uverenju da su to stranci, upravo oni vlasnici najvećeg dela prodate bivše državne svojine. Došli su u posed ekskluzivnih parcela u Beogradu recimo. Kako? Vrlo jednostavno – kupe propalo preduzeće, ali ne zbog namere da ga podignu na noge, nego da se dočepaju zemljišta na kojem se nalazi. Iako po važećem zakonu o građevinskom, još uvek neprivatizovanom zemljištu kupac takvog preduzeća, osim prava na korišćenje dela nužnog za delatnost koju obavlja, zemljište na kojem je preduzeće ne dobija u vlasništvo, jer neizgrađenim građevinskim zemljištem može da raspolaže samo država, zakon si, i vlasti i tajkuni uveliko ignorisali i još uvek ignorišu. Tako se sada događa da Luka Beograd, prodata biznismenima Miškoviću i Beku, drsko ističe pravo na gradsko građevinsko zemljište, bez ikakvog tendera i nadoknade. Gradonačelnik Beograda, demokratski kadar, Dragan Đilas, i sam eklatantno krši zakon, pa sa njima čak o tome pregovara i potpisuje nekakve memorandume o razumevanju. Grad čak menja urbanistički plan, i to samo par godina nakon njegovog usvajanja, plaćajući skoro milion evra za nekakvu studiju izvodljivosti, da bi o trošku građana izmestio Luku, kako bi ovi tajkuni, na besplatno stečenoj ekskluzivnoj lokaciji na obali Dunava, mogli da grade stotine hiljada kvadrata stambenog poslovnog prostora.
Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, kaže za naš program da novi vlasnici Luke – Mišković i Beko – nisu stekli nikakvo pravo vlasništva nad tim zemljištem, pa ne postoji zakonsko pravo za pregovore o tom zemljištu. Đilasovljevo potpisivanje memoranduma sa vlasnicima Luke, Antikorupcijski savet je označio kao pokušaj nezakonite promene namene zemljišta, na štetu građana i zakona Srbije:
"U Zakonu o građevinskom zemljištu piše da gradsko građevinsko zemljište u državnoj svojini ne može da se otuđi iz državne svojine. Na korištenje to zemljište može da daje samo država odnosno grad na koji država prenosi vlasništvo tog zemljišta. Pravo raspolaganja tim zemljištem ima Beograd i on raspisuje tendere."
Ljudi poput Miškovića i Beka, kaže sagovornica Radija Slobodna Evropa, u sprezi s partijskim liderima i funkcionerima države i grada, pojavljuju se kao oni koji menjaju urbanističke planove, pregovaraju o zemljištu i pri tom mogu, preko državnih institucija, da građanima koji su stekli valjano pravo, ne dozvole da to pravo koriste. Nema ništa drugo osim da se kaže – kriminalno kršenje zakona u slučaju Luka Beograd jeste posao za državnog tužioca, naglašava Verica Barać:
"Ako se državni tužilac ne bavi ovakvim zloupotrebama na štetu države, činjenicom da za potrebe privatnih investitora grad ulazi u skup i nepotreban postupak kao što je u ovom trenutku finansiranje i plan izmeštanja Luke, da bi neko ko je kupio hangare postao investitor stotine hiljada kvadrata, onda vidite u kakvom stanju su naše institucije i šta je ustvari napore izvršne vlasti – da ih i dalje drži sve potpuno pod kontrolom. Tako da kad određeni moćni ljudi ne poštuju zakone i procedure, nijedna institucija ne reaguje."
Gradonačelnik Beograda je nakon upozorenja gospođe Barać, odnosno njenog Antikorupcijskog saveta tražio od vlade informaciju – ko iza saveta stoji. A i u posljednjem intervjuu u nedeljniku "Vreme", uz gomilu konfuznih izjava, Đilas potvrđuje da pregovara sa Lukom Beograd o zemljištu. Izgleda da mu još niko nije dojavio da prema važećem zakonu nema o čemu da se pregovara, što ga – razume se – ne oslobađa od odgovornosti. Pardon, kakve odgovornosti u zemlji u kojoj se tužilac "ne meša u svoj posao".
Izvor informacija: Radio Slobodna Evropa
A kako se u Rusiji vlast obračunava sa Tajkunima govori naš ekonomista Branko Dragaš u svom članku:
Putin je bio besan. To se videlo na videosnimku. I svoj bes je iskalio na tajkunima. Tačnije, na svom ljubimcu – Deripaski. Koji je stajao, kao đačić koji odgovara lekciju koju nije naučio, pred strogim učiteljem. Čitava ta scena, koju smo imali prilike da vidimo na video zapisu, samo je pokazala ko je Gazda u kući i ko mora da sluša i potpisuje. Nakon potpisa, tajkun je morao da vrati i pero. Pored kompanije koja mu je, takođe, novim državnim nametima praktično oduzeta.
Ove scene su pokazale da Putin ide u završnu fazu obračuna sa tajkunima. U ranoj fazi, kada je tek preuzeo vlast, bio je vrlo oprezan Kao što je priznao, u njegovom dvorištu, gde je odrastao sa ostalom komšijskom decom, kada bi jurili pacove po zajedničkom dvorištu, vodio je računa da ne dovede pacova u tesnac, da ga ne sabije u ćošak jer onda, nemajući drugog izbora, u očaju, pacov bi skočio na njega. Putin to nikako nije smeo sebi da dozvoli. Zbog toga je vodio računa da oligarhe i tajkune ne sabije u ćošak jer bi onda, na početku svoje vladavine, kada još nije očistio i preuzeo institucije, postojala realna opasnost da tajkuni skoče na njega.
Zbog toga je prvo odlučio da razbije monolitnu grupaciju oligarha, stvorenih u nekoliko godina Jeljcinove pijane vladavine, kada su preko noći pokradene stotine milijardi dolara državnih resursa i prebačene u privatne ruke stotinak najbližih saradnika režima. Jedna grupa na čelu sa Berezovskim i Gusinskim je pobegla iz zemlje, jednu grupu je morao da uhapsi jer su bili ostrašćeni, nepokorni i nisu shvatali da se sistem u Rusiji promenio i da moraju da se ponašaju na drugačiji način, njihov predstavnik je bio neposlušni Hodorkovski. Njegovo hapšenje, uzimanje imovine i progon je bio dobar primer za ostale tajkune. Poslednja grupa je bila spremna da sarađuje sa novim režimom. Oni su postali Putinovi oligarsi.
Putin je imao strpljenja da čeka svoj trenutak. Njegovi omiljeni oligarsi su zadržali opljačkano bogatstvo i ništa se nije promenilo u njihovom raskalašnom životu, osim što je u svakoj od njihovih kompanija bilo zaposleno po tri oficira KGB, radi kontrole praćenja njihovog poslovanja. Neki od njih su, poput blentavog plejboja Abramoviča, morali da prihvate, uprkos tome što su živeli u Londonu, da budu gubernatori dalekih sibirskih gubernija, odakle su oteli kapital koji se nalazio kod njih.
Putinovi oligarsi su shvatili da je bolje da sarađuju, nego da završe u sibirskim tamnicama ili da leže smrtno otrovani u nekoj londonskoj bolnici. Njihov oteti kapital je stavljen pod kontrolu i čekala se prilika da se taj kapital, na najelegantniji način, ponovo vrati državi. I to se 2008 desilo. Izbijanjem velike ekonomske krize, ruski oligarsi su dospeli pred bankrot. Stajali su u redu i molili da ih država spasi i nudili su svoj oteti kapital koji se naglo topio. Putin nije propustio ovu priliku da nacionalizuje veliki deo imovine ruskih oligarha.
A onda je krenula završna faza. Premijer Putin je sav svoj lični bes iskalio na tajkunima.
Naime, moram to da priznam, mada sam još od 1999 godine, videvši odlučnost i disciplinu na licu Putina, tačno prorekao da je Putin veliki državnik, što je i pokazao spasavanjem Rusije od propasti, ali njegovo premijersko upravljanje državom je, nažalost, katastrofalno. Razlog tome trebamo tražiti u činjenici da je Putin, ipak,samo obaveštajac, da odlično zna kako funkcioniše država i administracija, ali, na nesreću privrede i stanovništva, Putin ne zna ekonomiju i njegov ekonomski tim je sastavljen od nesposobnih poltrona koji nisu smeli da se zamere velikom predsedniku.
Premijer Putin je propustio životnu priliku da, izbijanjem velike ekonomske krize, Rusiju za vrlo kratko vreme podigne do najmoćnije svetske ekonomske sile, već je dozvolio da ga zamajavaju nestručni ekonomski savetnici i da se iz zemlje odlije skoro 300 milijardi dolara investicija, da rublja doživi krah, nezaposlenost se drastično uveća i da dođe do takvog pada životnog standarda koji će, po prvi put u istoriji Rusije, izvesti nezadovoljnu radničku klasu na ulice.
Umesto,dakle, da Putin, na osnovu prirodnih resursa koje Rusija ima: nafte, gasa, zlata, rude i minerala, bude epicentar svetskih finansijskih kretanja, umesto da privuče sve investitore da svoje kapitale prebace u sigurnu Rusiju, on je nesmotreno dozvolio da izgubi dragocenih godinu dana i da ništa ne uradi i time dovede do stampeda odliva kapitala iz Rusije.
Bila je to stravična greška premijera Putina.
I on je toga tek danas svestan.
Zato je besan i zato moraju da plate oligarsi.
I to je ta, iznuđena, nova faza u obračunu sa njima.
Videli smo kako je, crven u licu i izbezumljenog pogleda, da nije mogao da čita ugovor koji mu je dat na potpis,nego ga je nervozno okretao, ne znajući šta da radi, nekada svemoćni Deripaska stajao kao klinac iz osnovne škole pred svojim strogim učiteljem i drhtao, ponizno moleći da se to javno mučenje što pre završi.
Ova scena državnika i tajkuna je jasno pokazala, onima koji misle da je novac najveća snaga u životu, gde se nalazi, zapravo, prava moć i ko upravlja državom. Politika može, kako je to balkanski egzotično opisao jedan naš tajkun primitivac, da te savije kao prase i ispeče u rerni, uprkos svim ukradenim milionima i milijardama kapitala.
Premijer Putin se suočio sa demonstracijama na ulicama radnika iz preduzeća koja su bila u privatizaciji. Između mase nezadovoljnih ljudi i uskog kruga privilegovanih oligarha, Putin će se okomiti na tajkune.
On sada ima svu moć i oni ne mogu da ga, sabijeni u ćošak kao pacovi iz njegovog dvorišta, iznenada napadnu. Tajkuni će biti presrećni ako sačuvaju glave pred besom opljačkanog naoda. Putin to dobro zna i igra na tu kartu kako bi tajkunima uzeo celokupan kapital i stavio ga pod kontrolu države.
Zašto je ovaj snimak Putina i Deripaske važan za nas u Srbiji?
Zato, gospodo drugovi, što pokazuje ŠTA i KAKO treba raditi sa srpskim tajkunima.
Zalagao sam se posle petooktobarskog prevrata da se odmah uhapse Despotovi tajkuni i da se oni sami dobrovojno odreknu otetog kapitala u korist države. Poznajem, nažalost, odlično srpske tajkune i tvrdim da su oni: ološ, jajare, kokošari, prevaranti i mekušci koji se samo plaše mase na ulicama i zatvora. Tvrdim da su srpski tajkuni bili spremni na tu pogodbu. Mnogi su mene zvali da im pomognem i da postignu dogovor sa novom vlašću. Smatrao sam da treba doneti zakon o nacionalizaciji njihove imovine i usmerio sam ih i povezao sa Đinđićem. Odbio sam da učestvujem u bilo kakvim pregovorima.
Zakon, nažalost, nije donet ni do današnjeg dana . Tajkuni su ojačali. A Đinđića su izveli na streljanje.
Đinđić je ima istorijsku priliku da postane naš Putin. Ali on nije razumeo istoriju. U svom makijavelističkom pragmatizmu, okružen ulizicama ,poltronima i neznalicama, nije ni primetio da je uhvaćen u klopku. Pacovi su skočili na njega
Tako smo svi izgubili.
Deveta godina je našeg tumaranja i propadanja. I nikako da dodirnemo dno.
Konkurs je otvoren.
Ali kandidata nema.
Zašto?
Branko Dragaš, Beograd, 07.06.2009.
Gospodine Tadiću i gospodine Dačiću,
može li neko od Vas biti srpski Putin. Pogledajte kako se treba obračunati sa tajkunima kada opljačkaju firme i ostave radnike bez zarada da seku prste ili danima protestvuju pred Vladom Srbije ili na putevima i prugama. Nije li vas bar malo sramota zbog takve slike Srbije. Pogledajte bar ovaj link ka video klipu: http://www.youtube.com/
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
14. decembar 2009.
NAJVEĆE PLJAČKE SRBIJE-treći deo
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
ŠEMA KORUPCIJE U SRBIJI
DINKIĆ I LABUS PUSTOŠE SRBIJU
Intervju
Dušan Mihajlović, bivši šef srpske policije, odgovara na tvrdnje ministra finansija da je kriminalac, i optužuje:
Sa tajkunima iz senke uništavaju državu i jeftino je kupuju Nema nijednog posla bez njihove saglasnosti
Aferama ruše Koštunicu i Tadića
Dinkić zna gde su četiri milijarde DM sa Kipra
Budžetska inspekcija Ministarstva finansija podnela je tri krivične i tri prekršajne prijave protiv nekadašnjih odgovornih lica u MUP Srbije zbog kršenja Zakona o budžetskom sistemu i Zakona o javnim nabavkama! Javnost je o ovome prošle nedelje obavestila Vesna Kovač, sekretar Ministarstva finansija, koja nije želela da precizira o kojim je službenicima MUP reč, ali je naglasila da je "jasno ko je tada vodio MUP Srbije".
Kako je objasnila gospođa Kovač, naknadna kontrola Budžetske inspekcije utvrdila je da je MUP od 2001. do 2003. godine preuzeo finansijske obaveze za period od 2004. do 2010. koje su za 7,2 milijarde dinara veće od budžeta Srbije za ovu godinu! To, kako je istakla, može da napravi MUP-u, ali i budžetu, veliki problem.
Da se podnete prijave, u stvari, odnose na bivšeg ministra unutrašnjih poslova glasno je saopštio lično ministar finansija Mlađan Dinkić. On je Dušana Mihajlovića nazvao "kriminalcem" zbog, navodne, zloupotrebe službenog položaja i zaključivanja štetnih ugovora prilikom nabavke opreme za MUP. U međuvremenu je i Odbor za ispitivanje korupcije i malverzacija u privredi stranke G17 plus počeo da traga za dokazima korupcije i pranja novca bivšeg šefa srpske policije.
Sa prvim čovekom Liberala Srbije sreli smo se prošlog vikenda, u njegovoj kući na Povlenu iznad Valjeva, gde najčešće boravi od kako je proletos napustio MUP Srbije. Kao bivši funkcioner, Mihajlović ima policijsko obezbeđenje, koje mu je, zbog nove procene o njegovoj ličnoj ugroženosti, produženo za narednih šest meseci. Ekskluzivno za NT Dušan Mihajlović otkriva do kakvih saznanja je došao o istrazi koja se vodi protiv njega:
- Ta Dinkićeva potraga za dokazima protiv mene poprimila je razmere paranoje, jer je ministar finansija naredio svojim saradnicima da po svaku cenu nađu dokaze moje korupcije. Inspektori Budžetske inspekcije i Devizne inspekcije Ministarstva finansija i ekonomije, ali i ljudi zaduženi u MUP Srbije za finansije, danonoćno proveravaju sve račune koje je policija isplatila i sve firme koje su primile novac od MUP Srbije. Proverava se čak i kako su te partnerske firme potrošile svoj novac, da bi se našao dokaz da su plaćale Dušana Mihajlovića.
- Kako inspektori nisu pronašli nijedan dokaz protiv mene, ministar Dinkić se izvikao na njih i rekao im da su nesposobni, jer "nije moguće da su poslovi vredni 150 miliona evra urađeni bez provizije za ministra policije".
Da li ste dobili krivične prijave koje je podnelo Ministarstvo finansija i ekonomije?
- Ne, ništa nisam dobio i ne znam kakve dokaze ima Ministarstvo finansija. Čak i ne očekujem krivičnu prijavu protiv mene, kao ni protiv mojih saradnika, jer nijedan od tih poslova nisam radio ja kao ministar policije, niti bilo koji drugi pojedinac iz MUP Srbije. To su poslovi kojima se bavila Vlada Srbije, jer je ona 11. aprila 2002. donela odluku o finansiranju reformi policije.
U kakvom ste stanju zatekli MUP Srbije kad ste postali ministar, u januaru 2001. godine?
- Katastrofalno loše. Prvo zbog ozbiljno narušenog sistema bezbednosti od strane organizovanog kriminala u centralnom delu zemlje i od strane terorista na jugu Srbije. Drugo, zbog zastrašujuće činjenice da MUP Srbije tada nije imao nijedan ispravan tehnički i tehnološki sistem, nije imao čak ni svoje prostorije, a saobraćajci nisu posedovali nijedan ispravan radar za kontrolu kretanja vozila. NATO nam je u bombardovanju 1999. uništio 176.000 kvadratnih metara poslovnog prostora i načinio štetu od ukupno dve milijarde maraka.
I šta ste preduzeli kako biste sredili situaciju u policiji?
- Imao sam dve mogućnosti: da katastrofalno stanje prevaziđem ili krpljenjem postojećih ili kupovinom novih i modernih sistema i policijske opreme. Odlučio sam se za drugu varijantu. Naši eksperti iz Uprave za veze i Uprave za informatiku sačinili su Program modernizacije MUP, koji je obuhvatio uvođenje nove tehnologije rada Kriminalističke policije, uvođenje Jedinstvenog integrisanog automatskog informativnog sistema za pretragu podataka i sistema za izradu personalnih dokumenata građana, kao i izradu Državnog digitalnog radio-telegrafskog sistema veze za prenos govora, podataka, ali i za zaštitu svih policijskih informacija po Tetra standardima. Ti sistemi su nam bili potrebni da bi policija radila efikasno i da bismo dostigli standarde Evropske unije, koje je ova zahtevala.
Kako ste mislili da nađete sredstva za ovaj program?
- Imali smo dve opcije: ili da novac nabavimo odmah, ili da ga nabavljamo godinama i program realizujemo u etapama. Odlučio sam da pare odmah nađemo. Uprava za pravne i finansijske poslove razradila je pravni aspekt Projekta modernizacije policije i predočili smo ga Vladi Srbije. Tada smo, na primer, rekli da imamo priliku da nabavimo jedan od najmodernijih sistema za pretragu podataka, koji nam je ponudila američka kompanija Motorola. Dali su nam pravo da prvi u svetu koristimo Motorolin integrisani sistem za pretragu podataka po osnovu otisaka prstiju i fotografija. Taj sistem može da obavi uporednu analizu 10 miliona podataka za samo jedan minut, što će kasnije pomoći Kriminalističkoj policiji MUP Srbije da reši mnoge stare, nerazjašnjene krivične slučajeve. Na sednici 11. aprila 2002. Vlada Srbije usvojila je naš predlog i naložila Ministarstvu finansija i ekonomije da nađe rešenja za finansiranje celokupnog programa rada MUP Srbije, a i ova dva sistema, o kojima je donet poseban zaključak.
Oba sistema vrede 150 miliona evra, za šta Vas sada ministar finansija tereti, jer ste tom sumom, navodno, opteretili i probili budžet Vlade Srbije, a i MUP Srbije doveli u nezgodnu situaciju da, opet, uslovno rečeno, ne može da otplati ta sredstva?
- Sve što je sekretar Ministarstva finansija navela nije krivično delo. Svaka država planira svoja sredstva u budžetu, pa i Srbija, i sposobna je da plaća svoje račune. Ne vidim zašto bi Srbija, odnosno MUP, došao u situaciju da ne plati svoje račune za kupovinu ova dva sistema. Prava istina je da je Vlada odobrila sredstva za reformu policije, da sam za to dobio i ličnu saglasnost premijera Zorana Đinđića, ali da je tadašnji ministar finansija Božidar Đelić kresao ta sredstva, odnosno uzimao ih za druge namene. Zbog toga u budžetu ponekad nije bilo dovoljno novca za MUP Srbije. Mlađan Dinkić prećutkuje činjenicu da je, na primer, uvođenje Jedinstvenog integrisanog automatskog informativnog sistema za pretragu podataka i sistema za izradu personalnih dokumenata građana samofinansirajući projekat.
Kako to mislite?
- Ako MUP Srbije građanima naplati izradu ličnih karata, pasoša i saobraćajnih dozvola po 15 evra, to znači da ćemo na 10 miliona stanovnika zaraditi 150 miliona evra i isplatiti finansiranje ovog sistema. I još jedna stvar: to što Dinkić ne spominje ili ne zna, jeste da su sve kompanije koje su s nama sklopile ugovor o isporuci ovih modernih sistema pristale da im robu platimo sa zadrškom. Kako je ugovor sklopljen na osam godina, to znači da će ove kompanije svoj profit da realizuju tek 2010.
Kada će Vlada Srbije odlučiti da građanima izdaje nova dokumenta i ostvari zaradu?
- To treba da kažu nadležni organi. Najgore je što je iznošenjem neistina ministar finansija Dinkić ovaj uspešan poslovni angažman Vlade Srbije pretvorio u kriminal. Ministar Dinkić je kriminalcima proglasio i naše poslovne partnere, najveće svetske firme iz oblasti informatike i veza u svetu, jer ih je optužio za sticanje nezakonite dobiti. Zašto bi, na primer, jedna Motorola pravila sebi sitnu nezakonitu korist ako njen kapital vredi više nego ceo budžet Vlade Srbije?
Koje su sve firme na spisku poslovnih partnera MUP?
- To su američke kompanije IBM, Motorola i Printak, japanske firme Kjoceri i Fudžicu, zatim francuski Tales i nemački Gizek i Milbauer. Kada budem tužio Mlađana Dinkića za klevetu i za lažno prijavljivanje, on će morati na sudu da dokaže da su sve ove ugledne kompanije preko mene sticale nezakonitu dobit! Ne znam kako će ministar finansija da poništi ugovor sa Motorolom kao štetan, u trenutku kad prvi čovek ove kompanije dolazi u zvaničnu posetu našoj zemlji!?
Da li to znači da je ministar Dinkić pokrenuo ovu aferu da bi naudio Motoroli i Srbiji, odnosno da bi pokvario dobre poslovne odnose između Majkla Zafirovskog, vlasnika ove kompanije, i predsednika Borisa Tadića?
- To pitajte predsednika Srbije, koji će gospodina Zafirovskog primiti 11. novembra u Beogradu. Tog dana vlasnik kompanije Motorola, kako je planirano, treba s novim ministrom policije Draganom Jočićem da promoviše ova dva nova sistema koja smo kupili. A kako sam saznao, gospodin Zafirovski će sa gospodinom Tadićem da se dogovori i oko novih ulaganja Motorole u fabriku Elektronske industrije u Nišu. Motorola je naš strateški partner, a, što je veoma čudno, aktuelni ministar finansija i ekonomije Mlađan Dinkić smatra da je Motorola sklopila jedan štetan ugovor i ostvarila nezakonitu dobit u Srbiji.
Da li ste Vi, kao vlasnik firme Lutra i još 13 preduzeća, koliko ih je izbrojao ministar Dinkić, učestvovali kao biznismen u sklapanju ovih poslova?
- Ne. Moja firma Lutra i ja nismo imali nijedan posao vezan za MUP Srbije u vreme dok sam bio ministar unutrašnjih poslova. Nisam čak poslovao ni sa onom robom koju imam, a to je stoka, odnosno meso i mesne prerađevine.
Zašto Vas onda Dinkić optužuje da niste poslovali po Zakonu o javnim nabavkama?
- Zato što sam kao ministar policije imao pravo da, po tom istom zakonu, kada je reč o nabavci naoružanja i poverljive tehnike i opreme, koja treba da bude zaštićena, dam ličnu i posebnu saglasnost da ugovor sa Motorolom bude izuzet iz Zakona o javnim nabavkama. Opet ponavljam, sve poslove oko nabavke tih sistema vodila je Vlada Srbije preko Ministarstva finansija. Budžetska inspekcija tog ministarstva već je jednom proveravala sve ugovore MUP Srbije i nije našla nijednu nezakonitost u našem radu.
Dinkić Vas je napao i prošle godine u ovo vreme?
- Njegov napad je tada izveden tako bezočno da me je to zadivilo. Objavio je tada papir mađarske policije sa podacima o poslovnim transakcijama Janjuševića i Kolesara preko računa jedne banke u Budimpešti, čime je jednim udarcem postigao dva strateška i taktička efekta. Strateški, pokušao je da kompromituje MUP Srbije pred mađarskim partnerom i da nas diskredituje time što je razotkrio ono što je najvrednije u policijskom radu – diskretnu razmenu poverljivih informacija dve države, Srbije i Mađarske, bez međunarodnih posrednika. To je Dinkić svesno uradio da bi sprečio MUP Srbije da dođe do podataka o mutnim transakcijama G 17. Taktički je uspeo da kompromituje dva najbliža saradnika Zorana Đinđića, Janjuševića i Kolesara, s kojima se, inače, takmičio u preuzimanju kontrole finansija u Srbiji. Dinkić je tu bitku izgubio prilikom izbora direktora Poštanske štedionice, pa je u jednom trenutku javno za Đinđića rekao: "Laki je malo nervozan!" Kasnije je obmanuo premijera i osnovao Nacionalnu štedionicu. Bez Dinkićevog odgovora ostale su i optužbe sindikata i radnika Poštanske štedionice da svesno uništava tu štedionicu za račun Nacionalne štedionice. Njegova bezočnost dostigla je vrhunac kada su demantovani budimpeštanski računi G 17, za koje je rečeno da su falsifikat Službe državne bezbednosti. Pouzdano znam da ti dokumenti nisu falsifikovani. I sada tvrdim da su to originalni dokumenti koji dokazuju da je G17 radio isto ono za šta su optužili Janjuševića i Kolesara.
Zašto tada MUP Srbije nije podneo krivičnu prijavu protiv G 17 zbog sumnjivih transakcija?
- Zato što mađarska policija nije htela da nam da zvaničnu potvrdu tih transakcija G 17, jer nije imala poverenja u MUP Srbije posle ovakve kompromitacije naše policije od strane Mlađana Dinkića.
Da li prozivanjem Dušana Mihajlovića, bivšeg ministra policije, Mlađan Dinkić danas možda gađa Nenada Milića, Vašeg nekadašnjeg zamenika, zaduženog za finansijska pitanja, ljude iz Demokratske stranke ili možda cilja na pokojnog premijera?
- Nemam taj utisak, mislim da je Dinkićev napad zapravo njegova poslednja odbrana od sopstvene propasti. Ja sam mu slamka spasa za koju se hvata da bi od javnosti sakrio svoju odgovornost za neuspeh G 17 plus na lokalnim izborima, za loše poslovanje sa budžetom i rebalansom budžeta, zataškavanje šećerne afere, novac Narodne banke koji je deponovao u Moskvi, za aferu sa Nacionalnom štedionicom, utrošena sredstva za izgradnju direkcije Narodne banke na Slaviji, privatizaciju poslovnog prostora, za njegovo lobiranje u korist Slovenaca. Mislim da stalnom proizvodnjom afera ministar finansija uništava samog sebe i stranku, čiji se portparol baš u vašem nedeljniku, kako sam ja shvatio, ogradio od Mlađana Dinkića, a i od Miroljuba Labusa. Mlađan Dinkić je sve usamljeniji na političkoj sceni Srbije. Ovaj njegov preventivni napad na mene samo je pokušaj zaštite od njegove brze propasti. To je, međutim, nemoguća misija u kojoj će polomiti vlastite zube!
Šta znači ta Vaša teza da proizvodnjom "afere Mihajlović" ministar finansija zapravo otvara slučaj Dinkić i ruši samog sebe?
- Otvaranjem "slučaja Mihajlović" ministar finansija otvara problem ekspertsko-demokratske pljačke Srbije, tačnije najveće pljačke državne imovine koja se ikada dogodila u našoj zemlji. Ta pljačka otpočela je odmah posle 5. oktobra, jer DOS nije bio jedinstven u želji da se demontira sistem vladavine Slobodana Miloševića i izgradi jedan moderan demokratski sistem vladavine. Dok su jedni u DOS krenuli u bitku sa kriminalnom vlašću Slobodana Miloševića i tom prilikom razotkrili spregu ratnih zločinaca i ratnih profitera, kao i spregu državnih struktura i mafije, drugi su se opredelili za kooperaciju sa "miloševićevcima". Oni su jednostavno preuzeli kompletnu kriminalnu infrastrukturu i sve prljave poslove Slobodana Miloševića. Na taj način izveli su ekspertsko-demokratsku pljačku Srbije, koja je po svom obimu veća od svega što su učinili Jezda i Dafina i od svega što je sam Mlađan Dinkić opisao u svojoj knjizi "Ekonomija destrukcije". A da bi se ta pljačka realizovala trebalo je prvo kompromitovati one koji su nadležni da to spreče, a to su pre svih bili ljudi iz MUP Srbije, jer su sve druge državne institucije bile pod kontrolom ovog krila DOS. Zato je primenjena prastara taktika da je napad najbolja odbrana, koja je ovog puta uspešno realizovana po onoj narodnoj: "Drž'te lopova!"
Vi, dakle, tvrdite da Dinkić vlada Srbijom sa tajkunima iz senke?
- Dinkić danas ima neograničenu moć. On vodi finansije i ekonomiju Srbije bez ikakve kontrole državnih institucija ili političkih stranaka. On drži pare i ima pravu moć u Srbiji. Tandem Dinkić-Labus na razne načine stavlja pod kontrolu sve poluge moći u ovoj zemlji – od inspekcija, poreske policije, carine, preko trezora, javnih nabavki i plaćanja, do Narodne banke i imovine Republike Srbije. Nema posla u Srbiji bez saglasnosti ovog tandema.
Mlađan Dinkić je, sećate se, prvi pričao o tajkunima i centrima moći koji upravljaju Srbijom iz senke.
- Imperija G 17 plus danas se tuče sa ostacima imperije Karić oko Astra banke i Mobtela, na primer. Dinkić je danas najveći centar moći koji iz senke i uz pomoć tajkuna iz Miloševićevog vremena upravlja državom i sistematski je uništava. Kasnije će sve uništeno jeftino kupiti, i to državnim parama, koje je na razne načine stavio u ruke svojih štićenika. Ti ljudi sada u ime nekih anonimnih fondova, sa vrlo egzotičnim imenima balkanskog porekla, kupuju najbolje firme u Srbiji, a nikom ne pada na pamet da su to, praktično, državne pare.
Da li ste podneli krivičnu prijavu protiv Dinkića, kako ste najavlili, zbog klevete?
- Dao sam advokatima nalog da podnesu krivičnu prijavu protiv ministra finansija Mlađana Dinkića zbog klevete i lažnog prijavljivanja krivičnog dela.
Kakav rasplet očekujete?
- Ova Dinkićeva afera može da izazove kraj kohabitacije DS i DSS, odnosno Borisa Tadića i Vojislava Koštunice, a samim tim i da izazove pad Vlade Srbije. Naime, prema mojim saznanjima, uskoro treba da se otvore dva krupna pitanja koja se dirketno odnose na Mlađana Dinkića. Prvo je gde su takozvane Miloševićeve pare koje je Dinkić svojevremeno našao na Kipru? O tom novcu Norvežani su napravili detaljan izveštaj, a Dinkić je rekao da ga je našao i da treba da vrati u zemlju oko četiri milijarde maraka. Drugo pitanje je gde je taj Miloševićev, odnosno Dinkićev novac, i da li je ušao u Srbiju, da se njime kupuju najbolja srpska preduzeća? Voleo bih da mi neko kaže za neki tender koji je sproveo guverner ili ministar Dinkić u Narodnoj banci, u Kovnici novca ili u Ministarstvu finansija. Da mi objasni zašto su spaljene novčanice na kojima nije bilo Dinkićevog potpisa. Koliko košta reklamiranje Narodne banke i dinara, kad niko u svetu ne rekalnira banke i novac kao robu? Može se dogoditi da na videlo izađe istina da Mlađan Dinkić nije bio imun na ono za šta mene optužuje. I da ministar finansija i ekonomije podnese ostavku, a da sa sobom povuče i još neke ljude iz vlasti i time izazove krizu Vlade Srbije!
Dinkićevi krunski dokazi me štite
Da nisam sklapao štetne ugovore i ostvarivao nezakonitu dobit, najbolje dokazuje nalaz Buždetske inspekcije, urađen 8. jula ove godine i zaveden pod brojem 402-00-519/2004.09. u Ministarstvu finansija i ekonomije. Dakle, u tom Dinkićevom dokumentu piše da ne postoji nijedno krivično delo ili prekršaj koji se odnosi na Dušana Mihajlovića ili na MUP Srbije. Prilažem kopiju zaključaka Budžetske komisije, odnosno mera koje Ministarstvo finansija nalaže da se preduzmu u ovom periodu. Nijedna mera se ne odnosi na mene kao ministra policije. Takođe, prilažem i kopije zapisnika sednice Vlade Srbije i njene posebne komisije o realizaciji Programa modernizacije MUP Srbije.
Neuspeo bunt u policiji
Ministar finansija je u kampanji protiv mene iskonstruisao laž da radnici MUP Srbije, zbog prevelikog zaduženja ovog ministarstva, neće dobiti očekivano povećanje plate. Ta lagarija trebalo je da izazove nezadovoljstvo i bunt u policiji. Moram da je demantujem i kažem zaposlenima u MUP Srbije da su sredstva za policiju strogo namenski razdvojena za plate, za materijalne troškove i za investicije, i da se ne mogu koristiti u druge svrhe.
Ostaje pitanje zašto Dinkić ne poveća plate policajcima, odnosno zašto nastavlja politiku protiv koje sam ja bio, da policija zaostaje u primanjima za ostalim državnim činovnicima, iako postoji odredba koja zaposlenima u MUP Srbije garantuje primanja veća za 30 odsto?
Pitajte Jočića
Da li je u valjevskom kraju zaista bilo potrage za generalom Ratkom Mladićem?
- Ne znam. Nisam više ministar policije i nemam službene informacije, a kao građanin nisam ništa slično primetio.
Gospodin Milorad Mirčić, predsednik Odbora za bezbednost, rekao nam je da je svojevremeno od MUP Srbije, odnosno od tajne policije, dobio upozoravajuće podatke o tome da Hrvati i Mađari kupuju imanja po Vojvodini?
To morate da pitate gospodina Radeta Bulatovića, direktora BIA.
Vaš bivši kolega general Sreten Lukić primio je hašku optužnicu, da li znate da li će i kada da se preda?
- I to treba da pitate drugog čoveka, gospodina Dragana Jočića, ministra policije!
Izvor informacija: Transparentnost Srbija – www.transparentnost.org.yu/ts_mediji/stampa/2004/OKTOBAR_2004/0710-04.html
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
13. decembar 2009.
NAJVEĆE PLJAČKE SRBIJE-drugi deo
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
Neraskidivi ortakluk politike i tajkuna
Na skupu privrednika, političara i ekonomskih stručnjaka, održanom početkom marta 2009. godine na Kopaoniku ("srpski Davos"), najveću pažnju javnosti privukla je izjava predsednika Srbije Borisa Tadića da "mora da se razvrgne veza između kriminala, politike, privrede i pravosuđa". Zato je prirodno što je prvi zahtev koji je usledio u medijima bio da rukovodstvo DS i ostalih stranaka odgovori na pitanje o izvorima finansiranja njihovih vrlo skupih izbornih kampanja i redovnih stranačkih aktivnosti. Odgovora za sada nema, kao što ga nije bilo ni posle sprovedenih izbora, iako su sve stranke imale zakonsku obavezu da Republičkoj izbornoj komisiji (takođe stranačkom organu) podnesu izveštaje o troškovima svoje izborne kampanje. Naime, javna je tajna da gro troškova, ne samo stranaka na vlasti već i ozbiljnih opozicionih pretendenata na vlast, finansiraju tajkuni. Oni su, naravno, inspirisani golim ekonomskim interesima, to jest očekivanjem krupnih protivusluga od strane vladajućih stranačkih vrhova. Te protivusluge se, pre svega, ogledaju u prilagođavanju zakonskih (posebno poreskih) propisa i mera ekonomske politike interesima tajkuna. Tu su, zatim, protivusluge u vidu nameštenih, veoma povoljnih uslova za kupovinu vrednih društvenih firmi u bescenje (često njihovim namernim dovođenjem u stanje gubitaka i stečaja), u dobijanju najboljih gradskih građevinskih lokacija bez javne licitacije ili čak besplatno i sl.
Jedan od najvažnijih i finansijski "najtežih" vidova koruptivne sprege politike i tajkuna ostvaruje se u sferi javnih nabavki. Samo u 2007. godini vrednost tih nabavki od strane državnih organa i drugih mnogobrojnih korisnika budžeta, kao i javnih preduzeća, iznosila je oko četiri milijarde evra, što je 15 odsto bruto društvenog proizvoda. Najčešći i najefikasniji koruptivni mehanizam u postupku javnih nabavki je naknadno sklapanje jednog ili više aneksa osnovnog ugovora o kupovini, čime se ugovorene cene višestruko uvećavaju. Naravno da se za tako nameštene tendere dobijaju visoke provizije. Sve to je, pre svega, posledica veoma neefikasne kontrole zakonitosti postupka krupnih javnih nabavki koje se realizuju putem tendera. Još gora situacija je sa tzv. sitnim javnim nabavkama (vrednosti ispod 2,9 miliona dinara), kakvih je u 2007. godini bilo 120.000 u vrednosti preko 340 miliona evra. One su praktično u celini van eksterne kontrole. Prema procenama stručnjaka, na javnim nabavkama godišnje se budžet Srbije "olakša" za najmanje 400 miliona evra!
Još veće oštećenje državnog budžeta potiče od nenaplaćenog poreza od velikog broja privatnih firmi. Deficit u budžetu po ovom osnovu, prema nezvaničnim podacima i procenama stručnjaka, krajem 2008. godine iznosio je oko jedne milijarde evra! Do ove pojave dolazi zato što država pod sumnjivim izgovorima godinama toleriše gomilanje poreskih dugova velikom broju firmi, koje zatim njihovi vlasnici, da bi izbegli prinudnu naplatu poreza, gase ili dovode u stanje stečaja i sl. A zatim otvaraju nove firme i tako u krug i u nedogled varaju i pljačkaju državu uz njenu "pomoć" ili prećutnu saglasnost.
Vrlo unosne "prekogranične" finansijske operacije na štetu državnog budžeta posebna su specijalnost najmoćnijih srpskih tajkuna, preuzeta iz arsenala špekulativnog neoliberalnog kapitalizma. Naime, firme velikih tajkuna, koje su formalno registrovane u Srbiji, nalaze se u vlasništvu takođe njihovih firmi (pod drugim nazivom) u drugim državama, tzv. poreskim rajevima. Profit ostvaren na domaćem tržištu, umesto da bude oporezovan, najvećim delom se prebacuje na račune firmi u "poreskom raju" (bez oporezivanja profita). Zatim se vraća u Srbiju sa formalnim statusom stranog investicionog kapitala. Tim kapitalom se kupuju vredna društvena preduzeća i vrše druga investiciona ulaganja. Ako ispune zakonski cenzus o visini ulaganja i u ugovornom roku ne otpuštaju zaposlene, ti "strani" investitori su u narednih deset godina oslobođeni plaćanja poreza na ostvarenu kapitalnu dobit! Teško je verovati da nadležne domaće institucije nisu znale i nisu mogle sprečiti ove ogromne špekulativne mahinacije. Verovatnije je da su znale, ali da je političko-tajkunski interes bio jači.
Ovih dana saznajemo da postoji realna opasnost od odlaganja izgradnje putnog koridora 10, za koju su obezbeđeni inostrani krediti u iznosu od 1,2 milijarde evra. Razlog je u tome što država nije ispunila dva prethodna uslova za korišćenje ovih kredita – izrada projekata u vrednosti od 10 miliona evra i obezbeđena sredstva za eksproprijaciju zemljišta za prioritetne deonice autoputa u iznosu od 85 miliona evra. Dodatna nevolja je u tome što su veliki deo zemljišta duž buduće trase autoputa i obilaznice oko Beograda, pre šest-sedam godina pokupovali privilegovani, to jest blagovremeno obavešteni tajkuni, od kojih sada to zemljište država mora da otkupi po višestruko većim cenama. To realno dovodi u pitanje izvršenje planirane dinamike i rokova izgradnje autoputa kao strateškog razvojnog i antikriznog programa.
Nema nikakve sumnje da je koruptivna sprega politike i tajkuna, koja je patentirana u Miloševićevo vreme, a posle 2000. godine proširena i usavršena, fatalna za demokratski i ekonomski razvoj i moralno zdravlje društva i za funkcionisanje njegovih ključnih institucija. Nesporno je, takođe, da su stranački vrhovi i tajkuni osnovni činioci tzv. sistemske korupcije ogromnih razmera, koja se realizuje preko pripadnika izvršne državne i lokalne vlasti, raznih agencija i fondova, do javnih preduzeća. Uostalom, konsenzusom stranačkih vrhova novim Ustavom su pod njihovu kontrolu stavljeni i narodni poslanici, to jest zakonodavna vlast. To je Skupštinu, umesto narodnim, učinilo stranačkim predstavništvom i njihovom glasačkom mašinom. Tako smo, nažalost, opet dobili partijsku državu. A proces koruptivne, to jest nezakonite simbioze politike i privatnog kapitala otišao je predaleko i preduboko da bi se u dogledno vreme mogao "razvrgnuti", jer se takvi ortakluci zaključuju daleko od očiju javnosti, pa nisu podložni nikakvoj javnoj kontroli. Zato nijedna od brojnih velikih finansijskih afera nije rasvetljena.
Slobodan Vučetić
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
10. decembar 2009.
NAJVEĆE PLJAČKE SRBIJE-prvi deo
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
Železara je Beobanci, Jugobanci i Invest banci dugovala oko 70 odsto od ukupnog duga koji je bio od 1,4 do 1,7 milijardi dolara. Ekonomski institut procenio vrednost giganta na 57,645, a na kraju je prodat za 23 miliona dolara
BEOGRAD – Glas danas ekskluzivno objavljuje ugovore i detalje koji su prethodili konačnoj prodaji "Sartida" a. d. u stečaju američkom gigantu Ju-Es stil. Šta se sve dešavalo od jula 2002. do 31. marta 2003. kada je potpisan kupoprodajni ugovor, ko je odlučivao, ko je kroz ovu, ključnu srpsku privatizaciju tražio političke, diplomatske i geopolitičke ustupke i korist, kako je funkcionisao rad stečajnog veća, a kako se "Sartid" finansirao godinama i decenijama, otkrivaju pomno prikupljani dokumenti i sagovornici Glasa koji su sve vreme bili na prvim linijama države, državne politike, pravosuđa i policije. Za sve ove tvrdnje, Glas poseduje obimnu dokumentaciju i svedočenja glavnih aktera koji su konačno rešili da stave tačku na politička prepucavanja i zloupotrebu do sada najveće srpske privatizacije.
Čuvenu priču o Titovom grožđu i gvožđu koje uspeva u Smederevu odavno svi znamo, ali u domaćoj javnosti malo ko zna da su još davne 1966. svi zaposleni dobili befel da odvoje po jednu tadašnju platu za "Sartid". I mada se čini da aktuelni političari čitavu priču o prodaji "Sartida" potežu baš zbog opšteg dobra, već godinama je jasno da se ova afera koristi za dnevno-političke potrebe i prepucavanja. Oni koji znaju šta je posredi, ko je "kriv", ne oglašavaju se. Policija i okružna tužilaštva u Beogradu i Smederevu, takođe. Aktuelni ministri srpske vlade koji su imali zapažene uloge u ovoj privatizaciji – ćute. O prodaji "Sartida" ne smeju da govore ni najupućeniji – zaposleni, jer ih je poslovna politika menadžmenta omeđila striktinim zabranama o istupima u javnosti.
Neki od njih već su svoje iskaze dali pripadnicima nekadašnje UBPOK, neki zamenicima nadležnih tužilaca. Optužnica nema.
- Suština je da je "Sartid" tokom sankcija bio značajna meta stranih ulagača, mnogi su navodno pokušavali da ga kupe, ali ga navodno tadašnji predsednik Srbije nije dao. "Stručnjaci" oko njega savetovali su ga da ga ne prodaje, dok su za to vreme gotovo genijalnim kombinacijama uspevali da udebljaju svoja lična i konta najbližih saradnika u privredi i u policiji – tvrdi za Glas jedan od pripadnika SBPOK.
Uglavnom, do sada, naizgled, večna tema srpskih tabloida: kako je prodat "Sartid" – dobija svoj kreščendo. Čaršijske priče da vlada Zorana Đinđića nije htela da ga proda Amerikancima nego Nemcima ne stoje jer je još 2002. započela i zvanična faza pregovora sa Ju-Es stilom. Teze da je "Sartid" nameravao da kupi nemački Tisen Krup jednostavno ne stoje i to je lako proverljivo. Austrijska NJest Aplina, takođe prema tvrdnjama većine sagovornika Glasa, nije nameravala da kupi "Sartid.
- "Sartid" nije hteo da kupi niko. Jednostavno, kao veliki koncern, "Sartid" je imao mnoštvo poverilaca. Jedna od nemačkih banaka sve vreme je finansirala nabavku sirovina preko ćerke firme "Sartida" u Švajcarskoj, Kipru, Bejrutu… Ali prema našim dosadašnjim otkrićima, glavnica i kamata nekoliko puta su joj otplaćene – tvrdi operativac SBPOK.
Međutim, postavlja se logično pitanje: Šta je sa domaćim bankama?
Prema dokumentima dostupnim Glasu, "Sartid" je Beobanci, Jugobanci i Invest banci dugovao oko 70 odsto od ukupnog duga koji je bio od 1,4 do 1,7 milijardi dolara!?
- Kada su domaće banke likvidirane, evidentno, dug "Sartida" nije ušao u njihovu aktivu, odnosno – stečajnu masu!? Da li bi uopšte bilo zakonskog osnova da budu likvidirane da je u dug uračunata imovina "Sartida" – pita se sagovornik Glasa.
Istina je da je neposredno pre prodaje, stečajni upravnik "Sartida" tražio procenu vrednosti kapitala od beogradskog Ekonomskog instituta i da je Institut procenio vrednost giganta na 57.645.000 dolara! Takođe, u ovom dokumentu piše i: "Ukoliko se obaveze izuzmu iz bilansa preduzeća, i uz diskont za neutrživost akcija, za vrednost kapitala preduzeća indikativan je interval: od 28.820.000 do 51.880.000 dolara".
"Sartid" je na kraju prodat za 23.000.000 dolara, uz obavezu da se investira još 200.000.000 dolara.
Tema raznih spekulacija u javnosti bili su i pojedini dokumenti, konkretno mišljenje nekih od najvećih poverilaca "Sartida" (čitajte – već likvidiranih banaka). Pod zavedenim pečatom sa brojem 386/03 Agencija za osiguranje depozita, sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka obraća se dopisom Trgovinskom sudu u Beogradu, (stečajnom veću koje je rukovodilo radom stečajnog upravnika, i konačno i donelo odluku svojim rešenjem da se "Sartid" proda), u kojem piše da je konkretno Invest banka saglasna da se "Sartid" u skladu sa zakonom "izloži prodaji". Međutim, u donjem delu dokumenta piše datum – 31. mart 2003. O tome kako je ovaj dokument datiran, odnosno poslat na hitno odlučivanje u intervalu od petka 28. marta do ponedeljka 31. marta Glas je pisao juče.
Ali kada smo kod Zakona o stečaju, svi koji su imali veze sa prodajom "Sartida" a. d. u stečaju pozivaju se na jedan član tada važećeg zakona – 129. Taj član određuje da o eventualnoj prodaji preduzeća u stečaju odlučuje stečajno veće. I tu se sa aspekta zakonitosti, donekle, stavlja tačka.
Vlada odlučila, stečajno veće radilo po tada važećem zakonu…
Po rešenju Trgovinskog suda u Beogradu pod brojem II-St-7035/02 od 28. marta 2003. stoji: "Određuje se prodaja dužnika Sartid a. d. u stečaju iz Smedereva kao pravnog lica, neposrednom nagodbom".
U obrazloženju, Stečajno veće se poziva na članove 129 i 130 Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji. Takođe, predsednik Stečajnog veća potvrđuje i sastav Odbora poverilaca od 13 članova, među kojima su Invest banka, Beogradska banka, Jugobanka, tada već likvidirane, pa ŽTP "Beograd", "Tehnogas", EPS, NIS…
Ipak, posle svega ostaje još mnoštvo nerazjašnjenih pitanja: ko je zaista, pored Ju-Es stila, bio zainteresovan da kupi "Sartid" a. d. u stečaju? Da li postoji krivična odgovornost učesnika u kupoprodaji i zašto još nisu procesuirani? Ko je zaista odgovoran za stečaj i višedecenijsko katastrofalno poslovanje "Sartida"? Da li je Srbiji naneta šteta prodajom "Sartida"? I konačno, zašto aktuelna vlada ne formira komisiju koja bi istražila sve poteze svojih prethodnika vezanih za ovu prodaju?
Izvor informacije: forum.krstarica.com
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
6. decembar 2009.
KO SU NAJBOGATIJI SRBI? KAKO SU STEKLI BOGATSTVO? ŠTA SU RADILI U DOBA SOCIJALIZMA?
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: FINANSIJSKA MAFIJA |
Leave a Comment
Miroslav Misković -rođen 1945 u Kruševcu. Završio Ekonomski fakultet u Beogradu.
Tokom osamdesetih bio direktor hemijske industrije Župa iz Kruševca. Zatim ga preporučuju Slobodanu Miloševiću za mesto republičkog premijera. Jedno vreme bio potpredsednik vlade, ali uskoro osniva sopstvenu kompaniju Delta M koja je tokom devedesetih postala najveća firma u zemlji. Zbog nekadašnjih veza sa režimom Slobodana Miloševića našao se na listi osoba koje nisu mogle dobiti američku vizu niti vizu EU, ali je kasnije skinut sa te liste.
Danas Delta holding ima oko 16 000 zaposlenih i najveća je privatna kompanija sa sedištem u Srbiji. U sastavu Delte su i najveći maloprodajni lanci u zemlji: C market, Pekabeta i Maxi.
Na listi Vposta Miroslav Mišković plasiran je na 38. mesto.
Zoran Drakulić -rođen 1953 u Ljubljani gde mu je radio otac. Završio Pravni fakultet u Beogradu.
Tokom osamdesetih bio direktor Genexove kompanije "Jugo Arab" koja je radila u Libanu, a potom premeštena na Kipar. Kompanija je pokrivala poslove na Bliskom i Srednjem Istoku. Krajem osamdesetih po povratku sa Kipra bio zamenik direktora Genex banke.
1990 osniva sopstvenu kompaniju "Ist point holding ltd" sa sedištem na Kipru. Danas ima 12 kompanija širom sveta. Najveći kapital stekao je na tržištu zemalja bivšeg SSSR-a baveći se trgovinom obojenim i retkim metalima. Poslednjih godina Drakulićeva firma je pokupovala više državnih firmi u Srbiji. Zoran Drakulić je bio kandidat DSS-a za gradonačelnika Beograda na poslednjim lokalnim izborima.
Vuk Hamović -rođen 1949 u Beogradu. Magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.
Prošle godine nalazio se na 91. mestu na listi najvećih bogataša iz istočne Evrope koju sastavlja poljski magazin Vpost, dok ga ove godine nema na listi od 100 najbogatijih.
Do 1990 bio direktor Energodate, dela Energoprojekta. Potom je ušao u biznis zajedno sa Zoranom Drakulićem da bi se ubrzo njih dvojica razišli u mišljenju oko strategije poslovanja. Hamović je danas najveci trgovac strujom od Ukrajine do Grčke i vlasnik firme EFT iz Londona. Bio je jedan od osnivača prvog privatnog političkog nedeljnika u Srbiji "Vreme".
Filip Cepter -rođen 1951 u Bosanskoj Dubici u zapadnoj Bosni. Završio Ekonomski fakultet u Beogradu.
Pravo ime Milan Janković, ali ga je zvanično promenio u Filip Cepter.
Ima švajcarsko državljanstvo i pasoš. Živi u Monte Karlu, ali povremeno on ili njegova supruga borave u Beogradu.
Nakon diplomiranja emigrirao u Austriju gde je radio kao prodavac AMC kuhinjskog posudja na principu multi level marketinga. Nakon što je postao jedan od najuspešnijih prodavaca te vrste, osnovao sopstvenu kompaniju koja se bavila proizvodnjom kuhinjskog posuđa. Danas je vlasnik kompanije Zepter International sa sedištem u Švajcarskoj. Kompanija proizvodi svetski poznato luksuzno posuđe Zepter u fabrikama u Švajcarskoj, Nemačkoj, Italiji i Poljskoj.Trenutna vrednost kompanije Zepter international se procenjuje na tri do četiri milijarde evra.
Na listi Vposta plasiran je na 16. mesto.
Bogoljub Karić -rođen 1954 u Peći. Završio Prirodno-matematički fakultet u Prištini.
1978 registrovao firmu Kosovouniversum koja se bavila proizvodnjom znački i privesaka, a 1986 potpisao ugovor sa Minelom o izgradnji zajedničke fabrike precizne opreme za prehrambenu industriju. Do početka devedesetih već je imao 4 fabrike. Iako je jedan od retkih koji je bio bogat još u Brozovo vreme basnoslovno bogatstvo stekao je tokom devedesetih.
Njegova firma je bila zajedno sa državom suvlasnik Mobtela, najvećeg operatera mobilne telefonije u Srbiji. Pri tom je Karić izvlačio novac iz Mobtela oštetivši državu za nekoliko stotina miliona dolara. Zbog ovih malverzacija trenutno je za njim raspisana poternica.
Na listi Vposta plasiran je na 71.mesto.
Stanko Subotić Cane -rođen 1961 u Ubu (okolina Beograda). Završio srednju ekonomsku školu.
Vlasnik više firmi u zemlji i inostranstvu koje se bave prometom alkoholnih pića i proizvodnjom suhomesnatih proizvoda. Izgleda da je najveći kapital stekao trgovinom cigaretama. Povezivan je i sa nelegalnim švercom cigareta, a te optužbe je negirao. Njegovo bogatstvo se procenjuje na oko 650 milona dolara pa se našao na 86-om mestu liste najvećih bogataša u istočnoj Evropi koji sastavlja poljski list Vpost.
Predrag Rankovic Peconi-rodjen 1962 u Beogradu. Obrazovanje nepoznato.
Pretpostavlja se da se obogatio švercom nafte i cigareta, a povezivao se i sa kriminalcima iz "surčinskog klana". Bio je uhapšen u akciji Sablja, ali je pušten.
Iako se kompanija Invej zvanično ne vodi na njegovo ime već na ime njemu poverljivih ljudi, kapital koji stoje iza te firme pripada Peconiju. Invej je kompanija koja je pokupovala brojna državna preduzeća, između ostalih i kruševački Rubin, fabriku ulja Vital, a u sastavu Inveja posluje i fabrika cigareta koja proizvodi dosta reklamirane cigarete Fast.
Prema istraživanju magazina "Ekonomist" Invej je po ostvarenoj dobiti najuspešnije privatno preduzeće u Srbiji. Peconi se nikada nije slikao za novine, a politika njegove kompanije je da zaposleni ne davaju nikakve izjave za medije. Kompanija nema čak ni sopstveni sajt gde se obično nalaze podaci o vlasničkoj strukturi i istorijatu firme.
Miodrag Kostić -rođen u Vrbasu.
Vlasnik kompanije MK komerc. Javnost ga je najviše upamtila po neverovatnoj transakciji koju je uspeo da izvede -da za po tri evra kupi tri šećerane. Doduše obavezao se da će isplatiti i dugove šećerana, a ti dugovi su bili razlog što se za srpske šećerane kupci baš i nisu otimali. Zbog takozvane "šećerne afere" u koju je bio umešan jedno vreme je bio zabranjen izvoz srpskog šećera u EU.
U međuvremenu je šećerane prodao nemačkoj firmi Nordcuker, a biznis je prebacio na polje građevinarstva gradeći ekskluzivne stanove.
Prošle godine na listi Vposta sa bogatsvom od 300 miliona evra plasirao se na 100 mesto, dok ga ove godine nema na listi.
Milan Panić –rođen 1929 u Beogradu. Diplomirao hemiju na Beogradskom univerzitetu. Bio prvi predsednik vlade SR Jugoslavije, ali je zbog sukoba sa Miloševićem postao kandiadat opozicije na izborima. Predsednik kompanije i generalni direktor američke kompanije ICN Pharmaceuticals. Prošle godine na 63. mestu na listi Vposta dok ove godine poljski nedeljnik ne daje nikakve informacije o njemu.
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
27. avgust 2009.
KAKO SU PRAŽNJENI FONDOVI INSTITUTA ZA BAKAR BOR-treći deo
Posted by bokisingl under PLJAČKE | Oznake: PRIVREDNA MAFIJA |
Leave a Comment
Svojevremeno je predsednik Srbije, Boris Tadić, izrekao tzv. "Javnu tajnu" da u Srbiji funkcioniše sprega politike, kriminala i pravosuđa. Ova tvrdnja je toliko argumentovana i opštepoznata da se slobodno može smatrati "Notornom činjenicom" za koju nisu potrebni posebni dokazi.
Međutim, za neke vršioce javnih ovlašćenja u pravosudnim institucijama argumentovane tvrdnje ili tzv. "Notorne činjenice" predstavljaju problem za svrhu sabotiranja ili opstruiranja istražnih krivičnih postupaka jer za uspešno funkcionisanje sprege politike, kriminala i pravosuđa od dotičnog vršioca pravosudne funkcije očekuje se zataškavanje krivične prijave podnete protiv nekog izvršioca iz strukture aktuelne vlasti. Uobičajeni postupak zataškavanja podrazumeva tobožnje "otvaranje istražnog postupka" koje podrazumeva dopis Javnog tužioca MUP-u da u vezi navoda iz krivične prijave, a radi navodnog "dokaznog postupka" obavi "informativni razgovor" sa podnosiocem prijave iako je podnosilac prijave Javnom tužiocu kao dokaz navoda podneo pisane isprave, nakon čega bi Javni tužilac po službenoj dužnosti trebao sam ili preko MUP-a samo da izvrši proveru validnosti pisanih isprava tamo gde su one nastale.
Podnosilac krivične prijave , koga MUP pozove na tzv. "informativni razgovor" u MUP-u ima tri izbora:
- Da se odazove pozivu, čime sebe dovodi u nepriliku da bude saslušavan i o stvarima koje nemaju nikakve veze sa podnetom krivičnom prijavom i tako dođe u neprijatnu situaciju da sam sebe optuži za neki nezakonit ili nemoralni postupak, što onda može da se iskoristi protiv njega samog kao ucena da odustane od krivične prijave.
- Da se ne odazove na tzv. "informativni razgovor", u kom slučaju se to obično smatra kao odustajanje od krivične prijave.
- Da odustane od krivične prijave.
Ukoliko podnosilac krivične prijave bude uporan i pristane da prođe "policijsku istragu", kojom prilikom potvrdi svoje navode iz krivične prijave, Opštinski javni tužilac radi zataškavanja krivične prijave ima sledeće mogućnosti:
- Da odbaci krivičnu prijavu kao delo za koje nije obavezno gonjenje po službenoj dužnosti (obično najčešći način zataškavanja).
- Da, ukoliko proceni da je podnosilac uporan, raznim potezima, prolongira vreme podizanja optužnice, ili ako podigne optužnicu to učini krajnje neprimereno i neprofesionalno pa je istražni sudija odbaci, ili ako se to ne desi, raznim smicalicama, prolongira istražni postupak sve dok se ne desi da podnosilac prijave prvi put iz nekog razloga ne dođe na odloženo ročište, što se automatski konstantuje kao odustajanje od krivične prijave.
- Da, uz logistiku istražnog sudije (neaktivni istražni postupak u dužem vremenskom periodu) odbaci krivičnu prijavu zbog apsolutne zastarelosti za procesuiranje krivičnog postupka.
- Da, od podnete optužnice, po principu nadređenosti, odustane Javni tužilac višeg ranga.
U svakom slučaju podnosilac krivične prijave, može o svom trošku da pokrene istražni postupak, čije se trajanje tada obično prolongira u nedogled sve dok podnosilac sam ne odustane ili dok ne nastupi period apsolutne zastarelosti za procesuiranje izvršenog krivičnog dela.
Kao jedan od načina zataškavanja krivične prijave u Boru može se ilustrovano prikazati na sledećem primeru iz Instituta za bakar Bor:
POŠILJALAC:
sindikat "Nezavisnost" Instituta za bakar Bor
Delovodni broj: 23-01/03
Datum: 14.04.2003.
PRIMALAC: Opštinsko javno tužilaštvo Bor
Datum prijema: 15.04.2003.
OPŠTINSKOM DRŽAVNOM TUŽILAŠTVU BOR
Predmet: Krivična prijava protiv vd direktora Instituta za bakar Bor D.O.O. Vlastimira Trujića od 15.04.2003.
Na osnovu naših saznanja obaveštavamo Vas sledeće:
Postoji osnovana sumnja da je vd direktor Vlastimir Trujić zloupotrebio službeni položaj tako što je prisvojio reprezentativne zlatnike (8 komada) preuzete iz Instituta za bakar Bor, a radi davanja suvenir-poklona poslovnim partnerima.
Početkom februara meseca sindikat Institut za bakar "Nezavisnost" dobio je anonimno pismo u kome je izneta sumnja da 8 zlatnika, namenjenih poslovnim partnerima iz Sirije, nisu uručeni. Imajući tu sumnju u vidu naš sindikat se obratio vd direktoru dopisom br. 287 od 24.02.2003. godine, u kome je između ostalog tražena i informacija i dokazi da su zlatnici stvarno poklonjeni poslovnim partnerima.
U odgovoru koji smo dobili od vd direktora dopisom br. 287/3 od 27.03.2003. godine nismo dobili odgovor, pa zbog toga sindikat osnovano sumnja da zlatnici nisu predati, i da su bespravno prisvojeni. Time je naneta šteta našem preduzeću pa se zbog toga podnosi ova krivična prijava.
Uz krivičnu prijavu dostavljamo vam i sledeće priloge.
- Anonimna prijava,
- Izveštaj sa službenog puta br. 2685 od 04.02.2002. godine,
- Dopis vd direktoru br. 287 od 24.02.2003. godine,
- Odgovor vd direktora br. 287/3 od 27.03.2003. godine.
Odbor poverenika
Instituta za bakar Bor "Nezavisnost"
Predsednik: Dragan Štrbac
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
Нема коментара:
Постави коментар