Balvanizacija uma

Srpski i drugi balvani
Datum 18.12.2011.
By: Svetislav Bata Prelić



"Spoznavši da za razliku od astrologije i drugih
nebeskih nauka koje, po svojoj definiciji određuju
sudbinu ljudi i naroda, a da nasuprot tome magija
znači mogućnost ljudskog odlučivanja i bajanja o
sospstvenoj sudbini, srpske glavešine su se odlučile
za veštiju, skoro paklenu magiju i strategiju. Sišle su
s neba na zemlju i odlučile se da zatraže od Rusije da
srpski živalj sa Kosova dobije rusko državljanstvo.
Pa nek onda ti Ameri, Nemci i ostali okupatori koji su
od Kosova napravili svoje vojne baze, dobro razmisle
da li će da udare na braću Ruse (SrboRuse)."


Za poslednjih dvadestak godina Srbi su posekli hektare i hektare šuma ne bi li sakupili dovoljno balvana za postavljanje svih mogućih prepreka pred izazovima vremena bremenitog mnogim promenama. I mada se cela planeta uverila da nikakvi kineski ili betonski zidovi ne mogu da zaustave tokove koje nam donosi vreme, jedan, ne mali deo Srba, i dalje veruje u magičnu snagu i moć balvana, prenebregavajući činjenicu da tolika seča šuma proizvodi eroziju zemlje (Jugoslavije, Srbije...) i da ta erozija odnosi kuće i staništa, imanja i voćnjake, njive i livade, i da zahvata i ljude i sudbine, i decu i pokolenja.

A ta opsednutost balvanima nije nastala od juče. Od paganskih slovenskih šumskih bogova i svetih gajeva, preko hajdučije, četničarenja i partizanštine, šume su oduvek kod Srba bile mesta utočišta, zborova i dogovora. I tako su, za svaki slučaj, tu pri ruci imali balvane da se ograde i odbrane od neprijateljske okoline. Ali, da ne bi sad išli čak do bajke o Ivici i Marici, kao i analizi fenomena šume i strahova od nje koji su duboko usađeni u našu svest i podsvest, prisetio sam se jedne od sublimacija tih balvanskih značenja kod srpske intelektualne nacional-elite, a koja je verovatno najtipičnija kod poznatog, preminulog srpskog slikara Milića od Mačve. On je u svom obimnom slikarskom opusu te balvane slikao i promovisao u epsko-srpsku i nebesko-srpsku ontološku dimenziju. A za one koji ne znaju delo Milića od Mačve, napominjem da je taj srpski Don Kihot poslednjih deceniju-dve prošlog stoleća bio jedan od predvodnika tumačenja srpskog nacionalnog (nacionalističkog) bića, tumač i učitelj srpske ezoterije i mistike, kosmogonije i mitologije, po kojoj, da nije Srba, «ni sveta ne bi bilo». Međutim, nije naša tema Milić od Mačve, niti njegovi umetnički ili bilo koji drugi dometi. Želim samo da konstatujem da na većini njegovih slika, pored mnogobrojnuh likova nacionalnih junaka Srbije, iz kosmosa doleću veliki balvani u čijim godovima su zapisani tajni ezoterijski znaci nebeske Srbije, znaci koje bi svaki Srbin trebalo da spozna, upozna i prepozna. I da je ta nadrealistička struktura slika bila opšte prepoznata i prihvaćena, ne samo od najviših državnih institucija, nego i od znatno šire populacije.

I sve bi to možda bilo opravdano kao sloboda umetničkog čina, da taj nadrealizam nije primenjivan i u praksi, zna se sa kakvim rezultatima i posledicama. Braneći «Veliku Srbiju» balvanima, šume su se jako proredile, a erozija zemlje Srbije je i dalje u toku.

Ipak, taj nadrealizam i balvanizacija se opet primenjuju.

Posle Hrvatske, Bosne.., ovog puta na Kosovu. Sada ti balvani treba da od svetskih sila, Albanaca i svih drugih zala i nedaća, spasu i zaštite Srbe, njihove svetinje, manastire, Kosovo polje, Kosovski boj, Kosovku devojku, cara Lazara, Miloša Obilića, predsednike srpskih opština, stranačke lidere, Borisa Tadića, Tomu Nikolića, Srpsku pravoslavnu crkvu...

Čist nadrealizam !

Ali, da je tu kraj ludila pa da nekako prihvatimo to kao neki osobeni etno ritual (šuma- Šumadija). Međutim, ovog puta, primenjuju se i nove magije i strategije. Spoznavši da za razliku od astrologije i drugih nebeskih nauka koje, po svojoj definiciji određuju sudbinu ljudi i naroda, a da nasuprot tome magija znači mogućnost ljudskog odlučivanja i bajanja o sospstvenoj sudbini, srpske glavešine su se odlučile za veštiju, skoro paklenu magiju i strategiju. Sišle su s neba na zemlju i odlučile se da zatraže od Rusije da srpski živalj sa Kosova dobije rusko državljanstvo. Pa nek onda ti Ameri, Nemci i ostali okupatori koji su od Kosova napravili svoje vojne baze, dobro razmisle da li će da udare na braću Ruse (SrboRuse). I nek razmisle kakve sve posledice mogu iz toga da proizađu. I dok se drug Tito prevrće u grobu ne verujući da je moguća tako nadrealna varijanta dobrovoljnog samoizgnanstva naroda na Goli otok usred Kosova, jedan drugi Srbin iz Republike Srpske, iz države BiH, uputio je poziv srpskom narodu sa Kosova da se preseli u Republiku Srpsku (u Kusturičin Drvengrad) i da tako posle Tuđmana, on postane drugi akter masovnog iseljavanja Srba sa svojih večnih ognjišta. Pa kao što vidimo, ovde se pored nadrealizma mešaju i elementi apsurda, za koje su i Beket i Jonesko mala deca. Za sve to vreme, vlasti u Beogradu se drže scenarija koji je po žanru farsa sa elementima komedije: deo njih takođe ređa balvane (zaboravljajući da su Albanci decenijama takve balvane vrlo lako i spretno strugali po Srbiji, da bi se srpska domaćinstva zimi ogrejala), drugi deo, kad dobiju šamarčinu od Evrope ne bi li se otreznili i tako možda dobili status kandidata za EU, pokušava da privremeno skloni ili sakrije te balvane, a treći deo, obilazi svet i Evropu ubeđujući je da Srbija ima velike privredne potencijale i da samo od tih balvana mogu da proizvedu tone čačkalica za celo svetsko tržište.

I tako, zahvaljujući znatnom obogaćivanju žanrovskih formi, Srbija se već dve decenije konstantno nalazi među prvih deset na svetskoj top-listi nadrealista, što nije uspelo nikome, čak ni Montipajtonovcima. Mada he u te kako simpatično što se puzzle koje formiraju sliku Balkana lepo upotpunjavaju. Imali smo u Hrvatskoj Danke Dojčland, na Kosovu je podignut spomenik Klintonu, a sad, na Kosovu i Srbiji, «srpski rodoljubi» javno nose sliku Putina. Savršen šareniš!

Međutim, da li ima ikakve utehe za građane Srbije (koji nisu za postavljanje bilo kakvih balvana) u tome što izgleda da je neka vrsta balvanizacije prisutna u celom svetu? Doduše, u manjoj meri, ali zato ne manje opasnoj. I tu na žalost nisu mnogo pomogli, na primer, ni Pjer Tijer de Šarden, čuveni francuski palenteolog sa svojom teorijom konvergencije koja bi trebalo da ujedini i opismeni ovaj svet, ni Maršal Makluan, ni internet, ni Olimpijske igre, ni veliki broj drugih vizionara ubeđenih da su ljudi i evolucija na dobrom putu ka napretku. Nažalost, gospođa Merkel i gospodin Sarkozi su javno priznali i konstatovali da su procesi inkluzije raznih nacionalnih zajednica u evropski milje propali i da su rezultati veoma skromni. Nije mnogo bolje nigde u svetu. U američkim gradovima je dovoljno da jedan crnac uspe da kupi nekretninu u «beloj zoni» pa da se vrednost tih nekretnina strmoglavi. Problemi Roma, Palestinaca, Kurda, Tibetanaca, Kipra.. decenijama su nerešivi. I tako dalje.

I sve to nije čudno. Niti je to razlog za odustajanje. Svet i svest se ne formiraju preko noći i ti procesi jesu spori i teški.

Medjutim, deo Srba je ubeđen da su oni izmislili koncept da je Srbija svetski predvodnik borbe koja treba da zaštiti i spasi male narode, nacije, regije i pokrajine, da se svi oni moraju izboriti za pravdu i jednakost, pa makar i po toj ceni da se ograde balvanima ili bilo čim drugim, od komšija, od drugih naroda, od čitavih delova sveta. Pa ako želite da među njima steknete vrlo zajebanog protivnika, samo citirajte gore spomenutog Šardena : «Doba nacija je prošlo. Zadatak pred nama je da, ukoliko ne želimo da nestanemo, izgradimo Zemlju».

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik (EPK Maribor 2012)

Preneto sa e portala Tačno.net

Kult stručnjaka i neoliberalizam

Periskop: Tko su stručnjaci? Oni su stručnjaci!
Datum i vrijeme: 20.12.2011.
By: Robert Perišić


"Kult stručnjaka i neoliberalizam iznimno su povezani.
Naoko svima prihvatljiva ideja o „apolitičnim“
stručnjacima koji trebaju voditi ekonomiju –
propagandno je smišljena i već nekoliko desetljeća
koristi se da bi vlast nad ekonomijom ostala uvijek u
istim rukama, izvan nadzora bilo kakve vlasti, kao i
javnosti, gdje je „stručnjacima“ dopušteno da rade
što hoće i da nesputano vladaju nad nama. Kult
stručnjaka štiti bankarstvo od javne (političke)
kontrole, štiti kapital od javnog nadzora, štiti
financijski sistem od promjene i od političkih zahtjeva
naroda. Kult stručnjaka posredno omogućava
vladanje kapitala nad politikom i nad društvom."

Prošli su izbori, no jedna predizborna tema će ostati – to su „stručnjaci“. Oni su spasitelji, njima navodno treba prepustiti upravljanje, „naročito u ekonomiji“, jer se oni u to razumiju bolje od političara. Stručnjaci su pritom nadideološka bića, struka je nadideološko znanje, ona je neutralna, čista i objektivna, a stručnjaci su pošteni i časni pioniri koji drže datu riječ. Oni su neznani junaci pučke epike koja ih zamišlja na megdanu s političarima i navija pritom , naravno, za njih, neovisne stručnjake. Ta neće valjda navijati za političare – oni su omraženi, pa je najbolje da ih, kad već moramo, na izborima izaberemo, a da onda posao vođenja javnih poslova povjerimo onima koje nismo izabrali: dakle, stručnjacima. Ima li to nešto nelogično? Možda i ima, ali nema veze. Stručnjaci su stručni i pametni, oni nisu političari i mi ih volimo. Samo što točno ne znamo tko su stručnjaci... Ali, eto, znamo da ti divni ljudi negdje postoje, skriveni kao blago, te ih treba naći. Onda im treba dati šansu da upravljaju, naročito ekonomijom, i sve će biti bolje.

Gledao sam predizborna predstavljanja raznih stranaka i, naravno, čuo sam bezbroj vapaja za stručnjacima koji bi nas trebali spasiti, samo im treba omogućiti da rade, nesputano, bez politike koja im taj rad ometa. Naročito su ljudi iz manjih stranaka i iskreni amateri s neovisnih lista zazivali stručnjake, zazivali su ih sa žarom u očima, jer im je dosta partitokracije i vladavine podobnih, te klijentelizma, korupcije i ostalih nestručnih pojava. Većina tih ljudi, koji zazivaju stručnjake, radi to u najboljoj namjeri, misleći pritom da se radi o neupitnoj ideji – jer tko bi uopće mogao biti protiv stručnjaka? Ta, stručnjak je moralno savršeno biće. On je i znanstveno biće, nešto poput onih robota koji se pojavljuju u SF filmovima: sve kuži, sve zna, a nema ljudske mane i ne može se zaljubiti. Nema, recimo, tog stručnjaka koji bi bio sklon korupciji, pogodovanju starim prijateljima, ljubavnicama ili poslovnim partnerima, jer je stručnjak hladan, ne vode ga emocije i interesi, i upravo po tome je stručnjak. Mislim: stručnjak iz znanstveno-političke fantastike.

Ali, pogledajmo na tren tko je proizveo ovu krizu. Sve je počelo od američkog bankarskog sustava koji je odobravao tzv. sub-prime kredite za koje se moglo pretpostaviti da će ih biti teško naplatiti, ali svejedno: ta su se zaduženja dalje preprodavala, na njih su lupani štambilji koji su garantirali da je riječ o sigurnoj robi, pa su te „papire“ kupovale banke širom svijeta. Koliko je ekonomskih stručnjaka bilo uključeno u ovaj proces? Tisuće i tisuće financijskih stručnjaka moralo je s time imati posla da bi se sve to uopće moglo dogoditi. Tko je dizajnirao sustav u kojem takvo što moguće? Pa dizajnirali su ga upravo financijski stručnjaci, nesputani od politike, jer im je dopušteno da rade što hoće na slobodnom tržištu u koje se, kažu, nitko ne treba miješati. Pa su i radili što su htjeli – masovno odobravali loše kredite koji su im trebali za kratkoročnu sliku profita, napumpavali balon s lošim papirima koji su im, dok je stvar išla, donosili stotine milijuna dolara bonusa. Kao u svakoj financijskoj piramidi, najbolje prođu oni na vrhu, a to su bili bankarski menadžeri. Mislite da oni nisu stručnjaci? Što bi drugo bili nego stručnjaci? Svakako nisu amateri. Štoviše, ovi financijaši su toliko sjajni stručnjaci da još uvijek dobivaju milijunske bonuse za svoj stručni rad koja nas je u međuvremenu upropastio. Sve je to proizvod deregulacije tržišta, dakle: nemiješanja „politike“ (javnog nadzora) u ekonomiju i njeno prepuštanje njima. To je bila uistinu vlast stručnjaka. Ako bolje pogledate uvidjet ćete da je stručnjak u ekonomiji samo ljepša riječ za menadžera. Takva vlast „stručnjaka“ sastavni je dio ere neoliberalizma.

I ta vlast zapravo još traje. „Ne vladaju vlade, vlada Goldman Sachs“, kako reče jedan brbljivi broker
koji je u napadaju iskrenosti otkrio kako razmišljaju ti stručnjaci lišeni bilo kakvih političkih ideja, vođeni logikom tržišta. U Grčkoj i Italiji na vlast su postavljeni stručnjaci, financijski veziri, Mario Monti i Lucas Papademos koji nisu izabrani na izborima, pa te su te zemlje čisti ostvaraj snova o vladavini stručnjaka. Naravno, s „tehničkom“, a ne političkom vladom – tako da ih politika više ne ometa. Papademos je bankar s iskustvom, a Monti je naprosto legenda – između ostalog nekoć je bio i savjetnik Goldman Sacksa, a sad će Goldman Sacks vjerojatno savjetovati njega. Najavio je drastične mjere štednje, jer je hladan, objektivan i neutralan. Na njega ne utječe ono što narod hoće i što narod viče, jer je on poput onog humanoida iz SF filma. On djeluje strogo racionalno. Pitanje je samo - tko ga programirao?

„Ma što neki političari mislili, politika više nikad ne smije dominirati ekonomijom“, upozorava ovih dana, nakon izbora, jedna hrvatska neoliberalna ekonomistica. Ona novoj Vladi preporuča hand-off pristup – ili u prijevodu: ne diraj. Naravno, to što smo glasali – to je bilo bez veze, jer vlada treba prepustiti ekonomiju samoj sebi, tj. stručnjacima. „Ekonomisti će uvijek zagovarati zadržavanje ljudi u svijetu rada, otvorene granice, slobodan protok dobara, rada, kapitala, ali i ideja“, piše spomenuta ekonomistica. Ekonomisti su u neoliberalnom diskursu viša bića, najbolja bića, nešto poput roditelja koji znaju bolje od vas što je dobro za vas. Oni su divni ljudi koji trebaju vladati bez obzira na ishod izbora. I to ne bilo koji ekonomisti nego oni koji zagovaraju „liberalizaciju, deregulaciju i depolitizaciju“. Jer bez toga nema pravog stručnjaka. On se materijalizira u formi „depolitizacije“: totalno je neutralan, ali i racionalan, pa je zato uvijek na strani jačeg.

Kult stručnjaka i neoliberalizam iznimno su povezani. Naoko svima prihvatljiva ideja o „apolitičnim“ stručnjacima koji trebaju voditi ekonomiju – propagandno je smišljena i već nekoliko desetljeća koristi se da bi vlast nad ekonomijom ostala uvijek u istim rukama, izvan nadzora bilo kakve vlasti, kao i javnosti, gdje je „stručnjacima“ dopušteno da rade što hoće i da nesputano vladaju nad nama. Kult stručnjaka štiti bankarstvo od javne (političke) kontrole, štiti kapital od javnog nadzora, štiti financijski sistem od promjene i od političkih zahtjeva naroda. Kult stručnjaka posredno omogućava vladanje kapitala nad politikom i nad društvom.

Fraza o dobroj „vlasti stručnjaka“ je floskula za turbo-naivne. Oni stručnjaci u financijskim imperijima nikad neće dopustiti da im neki apolitični genij (recimo: „ministar-stručnjak“) tek tako kroji sudbinu. Ne, radije će oni postaviti svog genija - ako treba i u Vladu - da glumi neovisnog stručnjaka. Uostalom, „apolitični“ stručnjak nikad se neće sukobiti s interesima krupnog kapitala – to može napraviti samo netko „političan“, netko tko zauzima stranu. Netko koga oni ne žele. Netko takav može doći u poziciju vlasti samo nakon političke borbe i pobjede – a ne po nekoj mističnoj milosti što po Europi na vlast postavlja „vrhunske stručnjake“.

Naravno da nemam ništa protiv stručnih ljudi u politici, ali tek nakon što čujem njihove socijalno-političke ideje (čime oni postaju „politični stručnjaci“). Ideja o apolitičnoj i „neutralnoj“ struci na vlasti jest propagandni fantom, bajkovito lažno rješenje, a „apolitična ekonomija“ jest lukava, pokvarena i vrlo raširena laž. Nema jedne ekonomije - postoji lijeva i desna, postoji socijalna i eksploatatorska, socijaldemokratska i turbokapitalistička... Ekonomija se može stručno voditi na razne načine – tako da paše onima 1% i tako da paše onima 99%.

Kad začujete ponovno vapaj za stručnjacima na vlasti, naročito u ekonomiji, pogledajte tko govori. Možda je čovjek pošten ali naivan, a možda je jedan od njih.

Već tri desetljeća ekonomija se u svijetu (i po provincijama) vodi po neoliberalnoj paradigmi, tako da paše onima 1%, a ne onima 99%. I što mislite tko vodi tu ekonomiju? Pa oni je vode.

ONI su stručnjaci.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik (EPK Maribor 2012)

Preuzeto sa portala  Tačno.net

Banke naše nasušne

Elektronske Novine
 15.12.2011.

Kako su nas banke opljačkale
- Vreme je za klasnu borbu -
             Piše: Mladen Dolar 
 

Od prosvjetiteljstva se činilo da kapitalizam kao ekonomski supstrat i demokracija kao njegova politička forma idu ruku pod ruku, ali u zadnjih trideset godina kapital je pretekao demokraciju i ostavio je iza sebe. Baš kao u još jednoj Brechtovoj dosjetci iz Opere za tri groša: svi trče za srećom, ali sreća je ostala iza, pretekli su je. Svi rade na demokraciji tako jako da se je demokracija zadihala i zaostala. To zaostajanje zapravo nije počelo nedavno i ima dugu povijest, razmah kapitalizma se na koncu vremenski poklapa s kolonijalizmom, a demokratska prava su uvijek bila teško izborena u socijalnih borbama i trčanje za demokracijom koja je zaostajala bilo je njegovo unutrašnje protuslovlje koje je sada dobilo globalni i drastični zaokret

Bertolt Brecht je na kraju Opere za tri groša ponudio slavni slogan: „Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Bila je to godina 1928. i nevjerojatni uspjeh koji je drama doživjela sljedeće godine bio je istodobno takoreći predigra financijskog sloma u jesen 1929., dosad najteže krize, kojoj se po silovitosti približila tek sadašnja, osamdeset godina kasnije. Formula s kraja drame ne može biti više po mjeri vremena, trenutka sloma koji nisu uzrokovali neki pljačkaši banaka, već upravo osnivači banaka. A iako je financijski kapitalizam tada izgledao amaterski, gledano s vidika današnjeg opsega i standarda, Brechtova formula je morala pričekati osamdeset godina za svoj pravi domet.

„Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?“ Što su svi ti diletantski mali lopovi kojima s vremena na vrijeme uspije zgrabiti kakvu vreću novca, i još ih uz to najčešće uhvate, u usporedbi s masivnim bankovnim prisvajanjem novca koje je dugotrajno, sistematično i legalizirano? Naravno, banke su nadasve korisna stvar, bez kredita nema ekonomije, bez štednje nema stanova, formula je bez dvojbe naivna u svojoj neposrednosti, ali ipak. Predlaže temeljit zaokret perspektive, takoreći spekulativni zaokret, koji glavne probleme ne vidi u malim lopovima kojima treba stati na kraj jer su se ogriješili protiv svetosti privatnog vlasništva, već upravo u legaliziranom sistemu financijskih transakcija koje su podloga i branik privatnog vlasništva, sistemu koji se predstavlja kao kičma ekonomskog života i zbog toga može biti izuzet iz finesa legalnih sankcija. Sistemu koji je tako nužan za ekonomski rast da bi ga strože i jasne kontrole samo ometale u njegovoj blagotvornoj ekspanziji.

Ono čemu smo svjedočili u krizi koja je izbila ujesen 2008., bez sumnje je bankovna pljačka stoljeća ili najveća bankovna pljačka u povijesti. Sintagma bankovna pljačka pritom izražava svu svoju dvosmislenost, zamjenjivost subjekta i objekta: nisu banke bile te koje su bile opljačkane, već su same pripremile pljačku nepojmljivih dimenzija. U trenutno gašenje financijskog požara trebalo je investirati stotine milijardi dolara javnog novca, a onda još tisuće milijardi, tko bi znao točan broj, brojke su za nas koji smo neuki u ekonomiji nezamislivo visoke, predstavljaju takoreći dimenziju kantovskog sublimnog, odnosno veličinu koja nadmašuje sposobnosti predočavanja. Odsutnost svih ozbiljnih kontrola, koja je opet za nas nepoznavatelje ekonomije potpuno nerazumljiva, odsutnost kontrola koja nije nastala preko noći, već ju je nekoliko desetljeća implementirala ona politika koje je u bujanju financijskog kapitala samorazumljivo vidjela sinonim za razvoj, ta odsutnost je na koncu potegnula za sobom upravo tako samorazumljiv zahtjev da javnim, državnim novcem treba zatvoriti financijski ponor koji je takva politika sistematično proizvela.

Javnim novcem, odnosno novcem poreznih obveznika, nužno treba platiti zablude privatnog kapitala, inače će nepopravljivo trpjeti cijelo gospodarstvo; neka se države zaduže preko glave i za više desetljeća da bi mogle pokriti nepokrivene privatne dugove, inače nas čeka još teža kataklizma. Nevjerojatno je, nadalje, kako su se sve te ogromne svote javnog novca odjednom našle, i to je zadnjih godina definiralo politike gotovo svih država, iako ih nikad nije bilo moguće naći za ozbiljne investicije recimo u ekologiju ili poboljšanje socijalnih standarda. Nevjerojatno je, nadalje, kako se preko noći preokrenula cijela retorika deregulacije koja nas je duga desetljeća učila da je glavni grijeh u tome da se država miješa u gospodarstvo gdje nema što tražiti i da će nam blagostanje i razvoj donijeti samo bezgranično povjerenje u slobodu tržišta koje treba samo osloboditi uzda pa će se pobrinuti za sve.

Naravno, zbog toga je bilo potrebno snižavanje tereta poreza, da ne bi opterećivalo težnje financijskog kapitala za naglim rastom, privatizacija državnih funkcija, da im ne bi smetala stroga i neučinkovita birokracija, stezanje socijalne države, da beskorisni ne bi besplatno živjeli na plećima poreznih obveznika itd. Na koncu je takvo povlačenje države morala rješavati država zahvatima većim od svega što je bilo moguće zamisliti. Oslanjanje na državu i njenu beskrajnu sposobnost kreditiranja privatnih zabluda, na koncu je istina gesla o deregulaciji. Svojevremeno je ljevicu nadahnjivalo geslo o odumiranju države (čija stvarnost je inače bilo njeno nevjerojatno jačanje u svim socijalističkim državama), ali takvo odumiranje države, njenu razgradnju i destrukciju kakvu je zadnjih desetljeća uprizorila neoliberalna desnica, takvo što cijela združena ljevica različitih boja nikada ne bi mogla postići. A ne bi bila sposobna ni za financijsku zlouporabu države tolikih dimenzija.

Država je odumrla najprije svojim povlačenjem, a onda još svojim zagrobnim ustajanjem iz mrtvih. I još sad, kad je vrag odnio šalu i uslužno su se našle sve nebrojene milijarde, ne čini se da će uvesti te minimalne mehanizme kontrola i sankcija financijskog poslovanja, za koje se laiku izdaleka čini da su samorazumljivi i da bi morali u svakoj situaciji, prije ili poslije, osiguravati minimum nadzora nas svakom financijskom djelatnošću, apsolutni minimum transparentnosti i odgovornosti. Baš kao što svakog amaterskog provalnika, koji s čarapom preko lica uleti u poslovnicu u Medvodama, odmah uhvati policija. Ali što kad pljačka banke spada pod posve drugo zakonodavstvo i društvenu percepciju od osnivanja banke.

Ta bankovna pljačka određuje naš trenutak u kojem se kao glavni politički zadatak sada pokazuje prije svega to kako uvjeriti ljude da na svojim plećima podnesu kriminalnu rastrošnost drugih. Krivac je, nećete vjerovati, opet država. Ona je, naime, predebela i prerastrošna, treba joj pošteno smanjiti izdatke, otpuštati ljude, smanjiti državni aparat, snižavati obrazovne standarde, srezati zdravstvo, riješiti se kulture, sve to da bismo se iščupali iz krize koja se nadvila nad nas poput prirodne katastrofe. Kriza je naturalizirana kao prirodna nepogoda, poziva se na solidarnost kao kod poplava ili potresa, svi moraju solidarno zategnuti remen bez uspostavljanja bilo kakve refleksije o uzrocima za to i o sprječavanju toga da nas takva logika ugrozi i u budućnosti. Upravo suprotno, baš ta politika koja je svojim mjerama prouzročila tu propast, sada se postavlja kao spasiteljica koja će nas zaštiti od njenih posljedica. Lijek protiv zabluda neoliberalizma su državne mjere koje još više demantiraju osnovne funkcije države. Baš kao što je Naomi Klein opisala u Doktrini šoka kako su prirodne katastrofe uvijek koristili kao priručni alibi da bi uveli mjere koje u normalnim okolnostima nikako ne bi mogli, tako se sada društvena prirodna katastrofa koristi prije svega kao alibi za nastavak iste politike.

I dok se državne politike bave prije svega pitanjem kako natovariti troškove krize na ramena stanovništva daljnjim demontiranjem svih javnih servisa i zaoštravanjem uvjeta eksploatacije, nastao je pokret okupacije Wall Streeta i nadahnuo još niz pokreta po cijelom svijetu. Njegov zahtjev je naivan, jednostavan i neostvariv: protivi se financijskom kapitalu. Pokret dosad nije proizveo nikakav organizacijski oblik (ako zanemarimo naivno očekivanje da će socijalne mreže, facebook i twitter nadomjestiti dosadašnje oblike političke organiziranosti), nikakvo vodstvo ili koordinaciju, nikakav popis zahtjeva koje bi bilo moguće nasloviti na nekog konkretnog naslovnika ili pregovarati o njihovoj implementaciji. Temelji se na općim zahtjevima i upravo njegova neopredijeljenost uzrokuje opće simpatije koje sežu do državnih vrhova pa čak do protagonista politike protiv kakve protestira, a istodobno potiče nelagodu jer nije jasno što točno hoće. "Recite, dakle, što hoćete ili zašutite." Ali njegova forma je u ovom trenutku puno važnija od njegovog sadržaja: po sadržaju većinom ne prelazi naivno moralistično ogorčenje nad pohlepom financijskog kapitala, a po formi otvara prazni prostor refleksije i upravo u tome što taj prostor drži otvorenim je njegova glavna komunikacijska vrijednost. U tome da nema konkretnog programa je njegova nemoć i ujedno njegova moć.

Predstavlja neki rez upravo zbog toga što svoje zahtjeve ne formulira u jeziku i okvirima dosadašnje politike i njenih običaja, a istodobno iskazuje neizmjernu volju, odlučnost i ustrajnost, ustrajanje na formi. Mogućnosti za razmah i uspjeh tog pokreta su možda neznatne, ali ipak. U sebi ima nešto onoga u čemu je Kant vidio glavnu vrijednost francuske revolucije kao povijesnog 'znaka': da pobuđuje entuzijazam i želju za sudjelovanjem. Najbolji amblem tog pokreta je Bartleby (moram uputiti na posebni broj Problema o Bartlebyju, 2004., 7-8). Sjetimo se, u Melvilleovoj priči je pisar Bartleby postavljen točno u srce Wall Streeta, priča ima podnaslov Priča s Wall Streeta, a njegova jedina poruka je bila „I would prefer not to“, „Radije bih da ne“, kao minimalni rez usred financijskih i vlasničkih tokova, bez zahtjeva i programa, upravo zato ju je 'nemoguće umjestiti' u kapitalski i politički univerzum, gesta subtrakcije kojoj je, ako poznajete priču, ipak uspjelo izbaciti iz kolosijeka dobro uhodan stroj. Pokret se ukopao na Wall Streetu baš kao što se pisar Bartleby ukopao u odvjetničkom uredu nekoliko stotina metara od njih.

Ulog je „neodređeno ogroman“. Jedna od temeljnih komponenti tog pokreta je kritika predstavničke demokracije. Najprije u neposrednom značenju: kad su se velike mase slijevale na španjolske trgove, njihova se poruka mogla svesti na osnovno geslo: nemamo za koga glasati. U općem gnjevu bio je radikalni iskaz nepovjerenja političkoj klasi, svim strankama koje su na izbor, ljevici i desnici koje se su si sve sličnije, razlika je samo još u finesama. Naravno, odmah su im odbrusili da osnuju svoju stranku i ponude alternativu, to je slobodna država. U tom odgovoru ima nešto cinično, jer u praktičnom djelovanju sadašnjih parlamentarnih demokracija zjapi velika razlika između teoretske mogućnosti da se svatko kandidira na izborima i realnim uvjetima ulaska u tako definiran politički prostor, uvjetima koji zahtijevaju snažno zaleđe u kapitalu, pristup mreži utjecaja i na koncu do medija bez kojih politički igrači ostaju u tami. Karte su razdijeljene unaprijed, uloge su raspoređene, mehanizmi isključivanja su postavljeni visoko. A još više u Americi, gdje prosvjednici sada troše puno vremena na raspravu kako će lansirati svog kandidata na predsjedničkim izborima sljedeće godine. Ako pred očima imamo ogroman novac koji je potreban za kandidaturu, neizmjernu ograničenost i komercijalnu prepletenost američkog medijskog prostora te dugu ukorijenjenost dvostranačkog sistema, stvar izgleda beznadna, misija nemoguće, iako glavno geslo pokreta tvrdi da on predstavlja 99 posto ljudi. Ali i u Sloveniji gdje su zbog malog prostora uvjeti pristupa puno lakši, nakon mjesec dana je jasno da se među svim novonastalim strankama u obzir mogu uzeti samo dva igrača, Janković i Virant, dva stara mačka sa zaleđem u kapitalu, sa širokom mrežom utjecaja, s operativnim iskustvima i ljubimci medija. I, naravno, kao i svi drugi, i oni simpatiziraju idealistične zanesenjake ukopane pred burzama i žele im svu sreću.

Ali kritika predstavničke demokracije obuhvaća i druge aspekte koji su puno sudbonosniji. Naprosto je moguće reći da zadnjih desetljeća protječe sve izrazitiji proces kojim su se centri i poluge odlučivanja dramatično odmaknuli od parlamenata i njihovog dosega i premjestili se u slabo nadzirane, razgranate mreže međunarodnih koncerna i korporacija koje odlučuju o protoku kapitala s drastičnim posljedicama, bez ikakve ozbiljne kontrole. Dogodila se masivna preraspodjela bogatstva, reorganizacija produkcijskog načina i seljenje proizvodnje, a da nitko o tome nitko nije glasao ili stavio to u stranački program. Svatko bi morao pročitati knjigu Vasje Badaliča Za 100 evra na mesec (Krtina 2009) koja govori o izvozno-prerađivačkim zonama, dakle ograničenim područjima koje mnoge države po svijetu otvaraju na svom teritoriju zadnjih desetljeća, da bi time privukle kapital. Tamo naravno vrijede najrazličitija odstupanja od inače važećeg zakonodavstva, manja zaštita radne snage i ograničavanje prava, bez ikakvih sindikata, porezne olakšice, disciplinski mehanizmi devetnaestog stoljeća (kao prepisani iz Engelsovog Položaja radničke klase u Engleskoj iz godine 1845) itd. Godine 1975. je bilo svega 79 takvih zona u 25 država, 2006. ih je bilo 3500 u 130 država, a danas ih je znatno više.

Došlo je do masovnog outsourcanja zapadnog proletarijata. Hlače koje imam na sebi napravljene su u Pakistanu, pulover u Gvatemali, televizor ispred mene ne Tajlandu, i vjerojatno sve u uvjetima o kojima ne želimo ništa znati ako želimo sačuvati zdrav želudac. A sve, naravno, zato jer tamo vladaju neusporedivo oštriji uvjeti eksploatacije i niža razina prava, što naš europski želudac ne bi mogao podnijeti. (I usput, kad već govorimo o 99 posto, moramo biti svjesni da su prosvjednici ispred Wall Streeta bliže tomu da i sami spadaju u taj jedan posto.) Istodobno se je radikalno promijenio odnos između realne i financijske ekonomije koje je bilo, što kolega Mencinger neumorno ponavlja, još 1980. godine u omjeru 1:1, a u vrijeme izbijanja krize 2008. godine 1:5 u korist financijskog kapitala. Sve su to grube i na brzinu skicirane brojke koje razvidno svjedoče o tome da su se bitni pomaci dogodili mimo parlamentarnog odlučivanja i nadzora. S nacionalnom suverenošću i usredotočenošću na unutarnje probleme, parlamenti su bili nemoćni u međunarodnom razmahu i kao skrivenom rukom usmjerenoj koordinaciji tokova kapitala. Okrenuli su glavu, odlučivali su tek toliko da se odreknu svog odlučivanja, u ime ideje da je potrebno čim manje državnih zahvata i kontrola. Suvereno su se odrekli svoje suverenosti. Od prosvjetiteljstva se činilo da kapitalizam kao ekonomski supstrat i demokracija kao njegova politička forma idu ruku pod ruku, ali u zadnjih trideset godina kapital je pretekao demokraciju i ostavio je iza sebe. Baš kao u još jednoj Brechtovoj dosjetci iz Opere za tri groša: svi trče za srećom, ali sreća je ostala iza, pretekli su je. Svi rade na demokraciji tako jako da se je demokracija zadihala i zaostala. To zaostajanje zapravo nije počelo nedavno i ima dugu povijest, razmah kapitalizma se na koncu vremenski poklapa s kolonijalizmom, a demokratska prava su uvijek bila teško izborena u socijalnih borbama i trčanje za demokracijom koja je zaostajala bilo je njegovo unutrašnje protuslovlje koje je sada dobilo globalni i drastični zaokret.

A tu je i Kina. Ako je zbog bilo čega vrijedno čitati Delo, to su izvrsni i lucidni izvještaji i komentari pekinške dopisnice Zorane Baković, kojima nas svaki dan u izobilju zasipa. Poruka Kine je četverostruka. Prvo, to je kapitalizam bez demokracije. Drugo, kapitalizam bez demokracije funkcionira bolje od kapitalizma s tim fasadnim i drugim dodacima. U Kini nema krize, baš suprotno, ne znaju kamo bi s viškom novca, naveliko kupuju izvore i strateške položaje u trećem svijetu kamo su donedavno i sami spadali, a svojim viškovima na koncu mogu rješavati europsku i američku dužničku krizu. Treće, državi tamo ne pada na pamet da se povuče iz gospodarstva, upravo suprotno, čvrsto je u sedlu i drži uzde jer samo tako može osigurati oštrije uvjete iskorištavanja i nižu razinu prava. I četvrto, kineski razvoj određuje tempo za sve, postavlja nove standarde kojima ćemo se morati prilagođavati, uvodi novi opseg eksploatacije za koji se činilo da je moguć samo u trećem svijetu. Put Kine iz trećega svijeta u prvi je na koncu u tome da treći svijet donosi nama. Vraća nam našu vlastitu poruku povratnom poštom (Citiram iz Dela, 10.11., Jin Liqun, predsjednik nadzornog odbora Kineske investicijske korporacije: „Mislim da su europski zakoni o socijalnoj zaštiti zastarjeli, a zakoni o radu upravo zovu na lijenost i nemar. Europski sistem poticaja je potpuno neprimjeren.“) U Kini se radi i po 12 sati na dan, i bez odmora za vikend, skoro bez godišnjeg odmora, bez primjerenog zdravstvenog osiguranja, za minimalnu plaću. Ukratko, ako potegnemo crtu: klasna borba se zaoštrava, upravo ona klasna borba koju su olako gurali na smetlište povijesti kao preživljen otpadni materijal.

Uz sve to se pokret OWS i 15o, kojem tako olako i svisoka zamjeraju zanesenjački idealizam, utopizam i pomanjkanje bilo kakvog političkog realizma, čini kao jedini realističan. Naime, zahtijeva nemoguće.

*Tekst objavljen u Mladini, sa slovenačkog prevela Sanda Dukić

*Mladen Dolar (1951) je profesor filozofije i teoretske psihoanalize. Na Odjelu za filozofiju ljubljanskog Filozofskog fakulteta predaje predmete Njemačka klasična filozofija i Strukturalizam i psihoanaliza, a također je istraživač na Jan Van Eyck Academie u Maastrichtu u Nizozemskoj.

Kamate u Srbiji

Pljačka

U Srbiji najveće kamate u Evropi

e-Novine

Photo: solidcactus.com

Srbija ima najveće prosečne kamatne stope u Evropi, koja na investicione kredite privredi iznose 7,89 odsto godišnje, dok su u Evrozoni 2,93 odsto. Istraživanje Ekonomskog fakulteta u Beogradu pokazalo da su krediti za privredu kod nas gotovo dvostruko skuplji nego u Evrozoni, dok su kod stambenih zajmova kamate dva i po puta veće. Istovremeno, banke imaju svoje izgovore za postojeće zelenaške kamatne stope, pro domo, kako to već sledi iz njihove pozicije
Prosečna kamata na investicione kredite privredi iznosi 7,89 odsto godišnje, dok su u Evrozoni 2,93 odsto. Na stambene kredite stanovništvu prosečna kamata iznosi 5,82 odsto godišnje, nasuprot 3,26 odsto u zemljama Evrope.

Urednik časopisa Makroekonomske analize i trendovi Vladimir Vučković, ocenio je da su faktori koji utiču na kamatnu stopu u Srbiji valutni rizik, koji se usled depresijacije dinara preliva u kreditni rizik i nedostatak dugoročnih izvora finansiranja.

Dodatni razlog zbog kojeg banke drže kamate na visokom nivou u Srbiji je i relativno visoka stopa nenaplativih potraživanja banaka od privrede, dodao je Vučković. On je naveo podatke iz jula ove godine, koji ukazuju na veliki pad lične potrošnje i prometa i to meren tekućim, a pogotovo u stalnim cenama, uz izrazito opadajuću tendenciju izvoza, dok uvoz ima blago rastuću tendenciju.

Nestabilnost sistema, nepouzdanost države i neefikasnost institucija

Direktor portala Kamatica Dušan Uzelac, pored ostalog ističe da čitav niz negativnih činjenica poskupljuje kredite.

Photo: Stock

"Nestabilnost sistema, nepouzdanost države, neefikasnost funkcionisanja institucija čine jako lošu sveukupnu sliku. Pošto su banke različito organizovane, najbolje prolaze one koje se finansiraju iz inostranstva. Te banke, recimo, nekom Englezu ili Francuzu plate jedan odsto na štednju, a onda taj isti novac prodaju svojoj filijali u Srbiji, koja će ga iskoristiti da nekome da kredit sa kamatom od pet odsto", objašnjava Uzelac.

Takođe, napominje Uzelac, ne treba zaboraviti ni visinu kamate koju banke nude građanima na štedne uloge. On kaže da je "bankama u Srbiji skupo da pozajme novac iz inostranstva zato što je rizik zemlje veći i zbog toga sa mnogo višom kamatnom stopom moraju da uvere građane da polože svoj novac kod njih na štednju".

"Kada banke daju nekome na štednju pet odsto, ne mogu nekom drugom da daju kredit za tri odsto, i to je najprostija računica koja postoji. Jednostavno, banke ljude dele na dve kategorije - oni koji imaju i oni koji nemaju novac. One koji imaju moraju da ubede da daju novac banci, a one druge ubeđuju da uzmu te pare", objašnjava Uzelac.

Glupi izgovori banaka za visoke kamatne stope

Generalni sekretar Udruženja banaka Srbije Veroljub Dugalić navodi da bi i naša zemlja imala niske kamate da joj je i inflacija dva odsto, kao u EU.

Photo: Stock

"Međutim, kod nas je inflacija 10 odsto, što znači da bi kamatna stopa trebalo da je pet puta veća. Zašto se ne pominje da su izdvajanja za obaveznu rezervu čak 30 odsto", kaže Dugalić i dodaje da bi bolje bilo da je "pošteno navedeno da je inflacija osnovni faktor prema kojem se određuje kamatna stopa".

Veroljub Dugalić tvrdi da su čiste gluposti ocene da je dodatan razlog što banke drže visoke kamate u Srbiji relativno visoka stopa nenaplativih potraživanja od privrede. "Te kamatne stope bile su visoke i pre sedam godina, kada nenaplativost nije bila ovolika. To jeste jedan od problema, ali svakako ne dominantan", kaže Dugalić.

Profit banaka konstantno raste

S druge strane, zvanični podaci pokazuju da dobit banaka u Srbiji iz godine u godinu raste, pa su tako poslovne banke u 2009. godini ostvarile dobit od 20 milijardi dinara, dok su već naredne, 2010, zaradile gotovo pet i po milijardi više, odnosno 25,4 milijarde dinara. Rast se nastavlja i ove godine, pa su tako banke u Srbiji za prvih šest meseci ostvarile dobit od 22,1 milijardu dinara.

EKONOMSKI ZLOČINI

Ekonomski zločini protiv čovečnosti, Španija,    El Pais, 04. april 2011. 

  (Autori: Lurdes Beneria, Profesor ekonomije na Korenel Univerzitetu i Karmen Sarasua, Profesor Ekonomske istorije na Autonomnom univerzitetu u Barseloni)

 Prema Međunarodnom krivičnom sudu, zločin protiv čovečnosti je „bilo koji čin koji izaziva teške patnje ili nanosi štetu mentalnom ili fizičkom zdravlju onima koji su taj čin pretrpeli, a koji je počinjen kao deo opšteg ili sistematskog napada na civilno stanovništvo“. Od II Svetskog rata zbližili smo se sa ovim konceptom, i sa idejom da je, bez obzira koliko je bio velik sam taj čin, moguće i obavezno istražiti te zločine i učiti da krivci plate za to.

Situacije kao ove koje je stvorila svetska ekonomska kriza, učinile su da je počelo da se govori o ekonomskim zločinima prema čovečnosti. Koncept nije nov. Već 1950. ekonomista neoklasičar i dobitnik Nobelove nagrade, Gari Beker, uveo je svoju „teoriju zločina“ na nivou mikroekonomije. Verovatnoća da neka osoba počini zločin, prema Bekeru zavisi od rizika koji prihvati, mogućeg plena i moguće kazne. Na makreoekonomskom nivou, koncept je bio korišćen u raspravama o politici strukturalnog usklađivanja koju su pokrenuli Međunarodni monetarni fond i Svetska banka u toku 80-tih i 90-tih godina prošlog veka, a koja je izazvala veoma visoke socijalne troškove stanovništvu Afrike, Latinske Amerike, Azije (u toku azijske krize iz 1997/98), i Istočne Evrope. Mnogi analitičari su ukazali da su za to odgovorne te institucije, politike koje su zagovarale i ekonomisti koji su ih napravili, posebno MMF, čiji je ugled bio jako narušen posle azijske krize.

Danas Zapadne zemlje plaćaju socijalne troškove finansijske krize i nezaposlenosti, kao i planova za štednju koji se navodno bore protiv toga. Gubitak fundamantalnih prava kao ona na rad i stan, i patnje miliona porodica koje žive na opasnoj ivici preživljavanja, primeri su užasne cene ove krize. Broj domova koji žive u siromaštvu raste nazaustavljivo. Ali, ko je odgovoran za to? Tržište, čitamo i slušamo svakoga dana.

U jednom članku objavljenom u Businessweek 20. marta 2009. pod naslovom “Wall Street's economic crimes against humanity”, Šošana Zubov, nekadašnja profesorka sa Harvardske poslovne škole, držala je da to što odgovorni za krizu negiraju posledice svojih akcija pokazuje „banalizaciju zla“ i „institucionalizovani narcizam“ u našim društvima. To je dokaz nedostatka odgovornosti i „emoicionalne distance“ sa kojom su nakupili milionske sume oni koji sada negiraju bilo kakvu vezu sa nanetom štetom. Nije prihvativo kriviti samo sistem, dokazuje Zubova, kao što nije prihvativo ni kriviti za nacističke zločine samo ideje, a ne one koji su zločine počinili.

Kriviti tržište znači ostati na površini problema. Postoje odgovorni, i to su konkretne ličnosti i institucije; to su oni koji su branili nekontrolisanu liberalizaciju finansijskog tržišta, direktori i firme koji su ostvarili dobit od prekoračenja tržišta u toku finansijskog buma, oni koji su dozvolili ovakvu praksu, i koji sada dozvoljavaju da ovi iz svega izađu neoštećeni i čak robusniji, sa još više državnih para u zamenu za ništa. Firme kao što su Lehman Brothers ili Goldman Sachs, banke koje su dozvolile širenje đubre kredita, inspektori koji su navodno garantovali zdravlje računa firmi, ljudi kao Alen Grinspan, šef američkih Federalnih rezervi u toku vlade Buša i Klintona, žestoki protivnik reguralizacije finansijskog tržišta.

Komisija američkog Kongresa koja je ispitivala izvore krize, u ovom smislu je sve razjasnila. Stvorena od Obame 2009. kako bi ispitala ilegalne ili kriminalne akcije finansijskog sektora, ispitala je više od 700 stručnjaka. Njen izveštaj je objavljen prošlog januara, i zaključuje da je ova kriza mogla da se izbegne. Ukazuje na greške Vlade i firmi u sistemu regularizacije i finansijske kontrole, u računovodstvenoj i inspekcijskoj praksi, i u trensparentnosti poslova. Komisija je ispitivala direktnu ulogu nekih od giganata Vol Strita u fiansijskoj katastrofi, kao na primer tržište subrpimes, i agencija zaduženih za ranking obaveznica. Važno je shvatiti različite stepene odgovornosti svakog od aktera u ovoj drami, ali nije prihvativ utisak nekažnjivosti onih koji su navodno bez “odgovornosti”.

Što se tiče žrtava ekonomskih zločina, u Španiji 20% nezaposlenih već više od dve godine, znači ogroman ekonomski i ljudski trošak. Hiljade porodica trpi posledice zato što su verovele da će platiti hipotekarne kredite sa platom od 1000 evra; zato je došlo do 90 000 hipotekarnog oduzimanja stanova u 2009. i 180 000 u 2010. godini. U SAD, stopa nezaposlenosti je upola manja nego u Španiji, ali predstavlja nekih 26 miliona nezaposlenih, što podrezumeva strašan porast siromaštva u jednoj od najbogatijih zemalja sveta. Prema Komisiji za Ekonomsku krizu, više od četiri miliona prodica je izgubilo svoj dom, a 4,5 miliona ih je u procesu iseljavanja. Jedanaest milijardi dolara „porodičnog bogatstva” je „nestalo” jer je opala vrednost njihove imovine, uključujući tu stan, penzije i ušteđevinu. Druga od posledica krize je njen uticaj na cene hrane i drugih osnovnih sirovina, sektorima prema kojima špekulanti usmeravaju svoj kapital. Rezultat je infalcija njihovih cena, i još veći porast siromaštva.

U nekim poznatim slučajevima prevare kao to je onaj Madofa, njen izvršilac je u zatvoru i sudski proces protiv njega se nastavlja jer njegove žrtve imaju ekonomsku moć. Ali uopšte, oni koji su izazvali krizu ne samo da su ostvarili neverovatnu dobit, već se ne boje bilo kakve kazne. Niko ne istražuje njihovu odgovornost zbog odluka koje su donosili. Vlade ih štite, a sudski aparat ih ne progoni.

Da smo imali jasan pojam o tome šta je to ekonomski zločin, i da je postojao mehanizam da se oni istražuju i progone, izbegli bi se mnogi od današnjih problema. Nije to utopija. Island tu nudi veoma interesantan primer. Umesto da spašava bankare koji su uništili zemlju 2008. godine, istražni sudija je otvorio istragu protiv odgovornih za to. Cela vlada je 2009. morala da podnese ostavku, pa je plaćanje duga banaka bilo blokirano. Island nije socijalizovao gubitke kao što to rade mnoge zemlje, uključujući tu i Španju, već je prihvatio da odgovorni budu kažnjeni i da njihove banke propadnu.

Na isti način kako su formirane institucije i postupci za progon političkih zločina protiv čovečnosti, vreme je da se isto učini i sa ekonomskim. Ovo je dobar trenutak za to, jer je teško odbiti njihovo postojanje. Hitno je potrebno da se pojam “ekonomski zločin” ugradi u misao građana, i da se shvati njegov značaj za izgadnju ekonomske i političke demokratije. Najmanje bi to učinilo da vidimo potrebu da se reguliše tržište, kako bi, kako kaže Polanji, služilo društvu, a ne obratno.

(Preveo: Branislav Đorđević)

ANTIKORUPCIJSKI PRIRUČNIK

ANTIKORUPCIJSKI PRIRUČNIK - SUPROTSTAVLJANJE KORUPCIJI KROZ SISTEM DRUŠTVENOG INTEGRITETA (http://www.civilnodrustvo.ba

Definicija korupcije[1]

Prosto rečeno, korupcija je zloupotreba poverenog javnog ovlašćenja radi sticanja privatne koristi.

Ipak, donedavno sama reč je predstavljala potpuni tabu u stručnim i političkim krugovima. Reč se retko pojavljivala u novinama, ekonomisti su je takođe retko pominjali, mada su oni koji se bave političkim naukama počeli da se naučno interesuju za nju.

Zakonske definicije korupcije zahtevaju određeno stanovište, standard "čestitosti" i model ispoljavanja korupcije u konkretnim slučajevima. Za potrebe ovog priručnika, "korupcija" uključuje ponašanje službenika javnog sektora, bez obzira na to da li su političari ili javni službenici, koje im omogućava da se oni sami ili oni koji su u njihovoj blizini nečasno i nezakonito bogate zloupotrebom javnog ovlašćenja koje im je povereno.

Usredsređenost je više na administrativnu nego na političku korupciju kao takvu, i na aktivnosti pojedinaca koji u svojstvu javnih službenika - kao tvorci politike ili upravljači - kontrolišu različite aktivnosti i odluke.

Nakon privatizacije i prenošenja na privatni sektor poslova koji su ranije smatrani za poslove države, uz prelazak delimičnih ili potpunih monopola za snabdevanje javnim dobrima u privatne ruke (npr. voda, struja), koncept koji se istražuje uključuje i  orumpirano ponašanje u privatnom sektoru, izvan javnih službi ili isprepletano sa njima, ponašanje koje svakako ima loše posledice po javnost.

Korupcija administracije[2]

Postoje dve potpuno odvojene kategorije administrativne korupcije: prva se javlja, na primer, tamo gde su poslovi obezbeženi "u skladu sa propisima", a druga tamo gde se poslovi obavljaju "protivno propisima".

U prvom slučaju službenik nelegalno ostvaruje ličnu korist za obavljanje nečega što bi se od njega redovno tražilo po zakonu. U drugom slučaju mito se plaća da bi se dobile usluge koje službenik ne sme da pruža. "Prema propisima" i "protivno propisima" korupcija se praktikuje na svim nivoima hijerarhije vlasti, a njene posledice idu od "velike korupcije" pa sve do raznih manjih oblika.

U praksi, stavovi javnosti mogu da prevaziđu pravne definicije administrativne korupcije, a javno mnjenje može da definiše korupciju na način koji će zanemariti zakon. Ako javno mnjenje i zakonske definicije nisu u saglasnosti, velika je verovatnoća da će službenici postupati u skladu sa javnim shvatanjem i radeći tako prekršiti zakon. Zato je od izuzetne važnosti da je javnost obaveštena i upoznata sa štetom koju korupcija može da učini.

Kako je korupcija štetna?[3]

Korupcija je štetna iz prostog razloga što se važne odluke donose iz zadnjih namera, bez obzira na posledice koje to može da prouzrokuje široj zajednici. Diter Friš (Dieter Frish), bivši generalni direktor za razvoj Evropske komisije, primetio je da korupcija podiže cenu roba i usluga, povećava dug zemlje (i nosi sa sobom troškove servisiranja duga u budućnosti), dovodi do opadanja standarda pošto se obezbeđuje roba ispod standarda a pribavlja nepotrebna i neodgovarajuća tehnologija, vodi ka opredeljivanju za projekte koji se više zasnivaju na kapitalu (pošto se to više isplati počiniocu korupcije) nego na radnoj snazi, što bi bilo korisnije za razvoj. Friš ukazuje na to da kada zemlja poveća zaduženost da bi ostvarila projekte koji nisu ekonomski opravdani, onda dodatni dugovi ne uključuju samo 10-20% ekstra cene zahvaljujući korupciji već se pre može reći da se celokupna investicija, svih 100%, može pripisati nečasnim odlukama koje za posledicu imaju neproduktivne i nepotrebne projekte.

Ako se korupcija ne može staviti pod kontrolu, u opasnosti su demokratske ustanove i tržišna  privreda. U korumpiranoj sredini resursi će biti direktno usmereni prema neproduktivnim oblastima - policiji, oružanim snagama i drugim organima društvene kontrole i represije - kako se elita kreće ka zaštiti svojih interesa, položaja i materijalnog bogatstva. Donosiće se zakoni (na primer, Zakon o javnom redu i miru iz 1982. godine u Sudanu) a sredstva, koja bi inače bila na raspolaganju za društveno-ekonomski razvoj, biće preusmerena u izdatke za bezbednost. Ovo za uzvrat može da prouzrokuje slabljenje demokratskih institucija pošto korupcija, a ne investicije, postaje glavni izvor finansijske dobiti. To podriva legitimitet vlade, a konačno i same države.

Ako je ovo situacija na makronivou, ni na mikronivou situacija nije ništa veselija. Indijski komentator u The Times of India, pišući o kraju milenijuma, primetio je da: "Nedostatak transparentnih pravila, valjano primenjenih, glavni je razlog zašto talentovani Indijci ne mogu da napreduju u Indiji. Drugi razlog je tradicionalni poredak koji je ostao netaknut uprkos pretpostavljenoj liberalizaciji. Ali, jednom kad talentovani Indijci odu u na pravilima zasnovana društva na Zapadu, oni počnu da napreduju. U tim društvima svi ljudi poštuju ista pravila, svi imaju slobodu da inoviraju, a da ne budu ugušeni propisima. Zbog toga Indijci uspevaju u zemljama kojima vladaju belci, a propadaju u svojim. To je najtužnija priča stoleća."

---

1.JJ. Senturia, Encyclopedia of Social Sciences, Vol. VI (1993) daje tradicionalnu definiciju:

zloupotreba javne vlasti za privatnu dobit. Ipak, posebno sa dolaskom privatizacije

i padanjem tradicionalnih aktivnosti dr`ave i potpunih monopola u privatne ruke,

TI i drugi su prihvatili {iru definiciju.

[2] George Moody-Stuart: Grand Corruption in Third World Development (Oxford: World View Publishing,

1997).

[3] George Moody-Stuart: Grand Corruption in Third World Development (Oxford: World View Publishing,

1997).

Prof. Marinic preporucuje za citanje - Psihopatija

Psihopatija, kao mentalni poremećaj, igra veliku ulogu u ljudskom društvu. Ljudska bića su svakodnevno izložena manipulaciji od strane onih koji pate od ovog ‘oboljenja’.

S tim u vezi, bilo bi veoma uputno da se pozabavimo ovim ‘fenomenom’ sa naučne tačke gledišta, tj. uz pomoć dostupnih nam saznanja sa polja psihologije i psihijatrije.

Danas postoji sasvim dovoljno naučnih podataka na temu psihopatije, mada se oni iz nekih "čudnih" razloga ne populariziraju a dobre knjige na tu temu nisu lako dostupne. Koji bi razlozi za to mogli biti, vidjećemo kasnije. Pri svemu tome moramo imati na umu da psihopatija ima i neke osobine "zaraznog" oboljenja, tako da će i normalni ljudi moći u sebi prepoznati neke "simptome" karakteristične za taj poremećaj. Naravno, ovdje se ne radi o prenosu "uzročnika", nego određenih ‘simptoma’ u smislu karakternih crta, osobina, načina razmišljanja i ponašanja, od strane psihopata na normalne ljude. Sam mehanizam "prenošenja" bolesti takođe je interesantan, tako da se može čak metaforično reći da većina nas već sada u sebi nosi taj "virus", odnosno, neke njegove ‘varijante,’ ali od našeg imunog sistema uveliko zavisi da li će se i u kojoj mjeri to oboljenje manifestovati, a isto tako da li ćemo ga uspjeti kompletno iskorijeniti iz našeg mentalnog sistema. Od našeg poznavanja ove problematike i lične volje, zavisiće to koliko će naš zaštitni sistem biti jak, odnosno, u stanju da se uspješno bori protiv ove vrste pošasti.

Većini ljudi kad čuju pojam – psihopat, odmah na pamet pada neki serijski ubica tipa Hanibala Lectora iz filma Silence of the Lambs. Međutim, čini se da kad se o ovom problemu radi, stvar nije baš tako jednostavna. Psihopate su često inteligentni ljudi koji ne dolaze u sukob sa zakonima. Oni mogu čak i da ih pišu a mogu da budu i predsjednici država, generali, doktori, sveštenici, advokati, sudije, sportisti, glumci itd.

U generalnom smislu, možemo reći da je jedna od glavnih psihopatskih osobina - jedna opsesivna potreba za nametanjem svoje volje, stavova, ideja ili iluzija drugima, s ciljem da bi se oni kontrolisali. S obzirom da se radi o individuama koje su opsjednute sticanjem vlastite moći i kontrolom drugih, ne bi trebalo biti nikakvo čudo što će se mnogi od njih odlučiti na to da se bave politikom, religijom ili drugim djelatnostima uz pomoć kojih mogu ostvariti tako nešto. Isto tako, kao individue bez savjesti a često prilično inteligentne, oni su veoma prodorni na svim društvenim hijerarhijskim ljestvicama, uključujući i one religijske, naravno. To su ljudi koji teže ostvarenju svog cilja po SVAKU CIJENU.

Nakon što uspiju da se popnu na vrh piramide vlasti, oni se okružuju sa sebi sličnima koji su im istovremeno lojalni, što podrazumijeva jedan proces – negativne selekcije kadrova. Neke psihopate tokom naše istorije dolazile su i još uvijek dolaze na prijesto država po samom pravu naslijeđa, kao što je to slučaj s tzv. "kraljevskim lozama" ( "plava krv") jer koliko je poznato, psihopatija je takođe i nasljedno oboljenje, dok drugi, opsjednuti vlašću, bezobzirno gaze sve na svom putu do nje.

Tako, često imamo i slučaj da na čelo država dođu ljudi koji u suštini pate od jednog mentalnog poremećaja kojeg nije lako dijagnosticirati ali koji je kao oboljenje već od davnina poznato u nauci, odnosno, psihijatriji i psihologiji. Nakon što dođu na pozicije vlasti, te individue onda sprovode tzv. “negativnu selekciju kadrova” što podrazumijeva okruživanje individuama sličnim sebi i njihovo postavljanje na sve ključne funkcije u državi (uprava, informativni mediji, ekonomija, bankarstvo, vojska, policija, obrazovanje itd. itd.)

Stvar komplikuje to što usljed tendencije običnog čovjeka da se identificira sa svojim vođama, uskoro započinje proces ‘psihopatizacije’ naroda, koji je uveliko potpomognut medijima, koja su pod njihovom kontrolom. Tako običan čovjek nakon određenog vremena izložen ‘mentalnoj obradi’ (ispiranje mozga i programiranje svijesti) poprima nove osobine, te mjenja način rezonovanja i ponašanja.

Mi danas već uveliko igramo na muziku koju nam psihopate sviraju, a o dirigentima i kompozitorima nećemo ovom prilikom.

Klasičan primjer za proučavanje same dinamike ove pojave i razvoja ovog ‘fenomena’ je nacistička Njemačka, mada, na žalost, sličnih primjera može se naći bezbroj, kako kroz cijelu našu istoriju, tako i dan danas. Naravno, za područje Balkana ovaj ‘fenomen’ je takođe prilično karakterističan, tako da neki mogu lakše da ga razumiju u kontekstu proučavanja istorijskih događanja na tom području.

Naravno, nisu sve psihopate oni koji su na vlasti, niti su svi koji su na vlasti psihopate. Mnogi od onih koji pate od ovog mentalnog poremećaja su obični ljudi, članovi naše familije, kolege s posla ili prijatelji i poznanici koje mi često volimo da nazovemo "ekscentricima". (Čini se da je ovaj pojam smišljen jer ljepše zvuči od pojma – psihopat).

Doduše, odnedavno je pojam – psihopat - izbačen iz zvanične upotrebe i zamijenjen pojmom - sociopat. Prema najnovijoj terminologiji, psihopate danas nazivaju i osobama sa ‘anti-socijalnim poremećajem ličnosti’. Interesantna definicija koja normalnom čovjeku ostavlja utisak da se tu radi o nekom hermitu koji živi povučeno i nikoga ne dira, što u suštini, nema veze sa stvarnošću. Čini se da neki danas u svijetu ulažu velike napore da se odvrati pažnja ljudi sa ove problematike, odnosno, da se na ovom polju unese što veća konfuzija ili stvar zataška koliko je to god moguće.

Istovremeno, psihopatski psihološki profil i način ponašanja, propagira se na jedan veoma vješt način uz pomoć medija, kao - "cool"!!! Tako, prema njima, svi mi bi trebali da se bavimo samo - stilom, kao i oni; a ne – suštinom. Mi treba samo da pratimo trendove koje nam oni zacrtavaju.

***

"Tradicionalno afektivne i interpersonalne karakterne crte kao što su egocentričnost, varanje, plitka osjećanja, manipulacija, sebičnost, nedostatak empatije, osjećaj krivice ili kajanje, igrali su glavnu ulogu u konceptualizaciji ili dijagnostici psihopatije. (Cleckley; Hare 1993; Widiger and Corbitt). Ta tradicija je bila prekinuta 1980. godine objavljivanjem DSM-III, Dijagnostičkog i Statističkog Priručnika za Mentalne Poremećaje (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, prim. prev.). Psihopatija, - sa promjenjenim imenom u - antisocijalni poremećaj ličnosti – sada se definisala istrajnim kršenjem društvenih normi, uključujući laganje i krađu, izostancima s posla ili iz škole, nedosljednom ponašanju na poslu i hapšenjem usljed saobraćajnih prekršaja.

Među razlozima koji su bili navedeni za ovo dramatično udaljavanje od korištenja kliničkih zaključaka bili su ti da su lične karakterne crte teške za pouzdano određivanje, i da je lakše odrediti ponašanje koje je tipično za neki poremećaj, nego razloge njegove pojave. To je rezultiralo jednom dijagnostičkom kategorijom koja je bila prilično pouzdana ali sa dubioznom vrijednošću. Toj kategoriji nedostajala je podudarnost sa drugim, dobro utemeljenim konceptima psihopatije.[…]

Problemi sa DSM-III i njegovom revidiranom verzijom (DSM-III-R) 1987, bili su naširoko diskutovani u kliničkoj i naučnoj literaturi (Widiger and Corbitt). Većim dijelom ta debata je bila u vezi nedostatka ličnih karakternih crta prilikom dijagnostike ASPD (anti-socijalnog poremećaja ličnosti, prim. prev.), što je bio jedan propust koji je dozvolio da individue sa potpuno različitim ličnostima, stavovima i motivacijama potpadaju pod istu kategoriju. U isto vrijeme, bilo je veoma mnogo dokaza da su kriterijumi za anti-socijalni poremećaj ličnosti (ASPD), definisali jedan poremećaj koji je bio više iskrivljen nego "realan" (Livesley and Schroeder). […]

Većina psihopata (izuzimajući one koji nekako uspijevaju da se probijaju kroz život bez dolaska u kraći ili duži kontakt sa pravosudnim organima) ispunjavaju kriterijume za anti-socijalni poremećaj ličnosti (ASPD), ali većina individua sa anti-socijalnim poremećajem ličnosti nisu psihopate. […]

Razlika između psihopatije i anti-socijalnog poremećaja ličnosti je još više naglašena uz pomoć posljednjih laboratorijskih istraživanja koja su obuhvatala procesiranje i korištenje lingvističkih i emocionalnih informacija. Psihopate se dramatično razlikuju od ne-psihopata u obavljanju raznolikih kognitivnih i afektivnih zadataka. Na primjer, u poređenju sa normalnim individuama, psihopate imaju manju sposobnost u procesiranju ili korištenju dubokih semantičkih značenja jezika i razumijevanju emocionalnog značaja događaja ili iskustava. (Larbig and others; Patrick; Williamson and others). […]

Stvari postaju još problematičnije kad uzmemo u obzir da je opis anti-socijalnog poremećaja ličnosti (ASPD) u Priručniku DSM-IV (za kojeg se tu takođe kaže da je on poznat kao psihopatija) sadrži mnoge odrednice tradicionalnih osobina psihopatije. […]

Dijagnostička konfuzija u vezi ova dva poremećaja ima potencijal da nanese veliku štetu, kako društvu, tako i pacijentima.

U mojoj knjizi, Without Conscience, tvrdio sam da mi živimo u jednom "kamufliranom društvu," društvu u kome se neke psihopatske karakterne crte, kao što su egocentričnost, nedostatak obzira za druge, površnost, bavljenje ambalažom ili stilom a ne suštinom, biti "cool," manipulacija drugih, itd. - sve više tolerišu, pa čak i vrednuju.

[Da li je to rezultat jedne sveobuhvatne kampanje ‘psihopatizacije’ ljudskih bića?!?]

S obzirom na sve ovo, možemo lako vidjeti da psihopate i oni sa anti-socijalnim poremećajem ličnosti mogu veoma lako da se umiješaju u grupe koje promovišu anti-socijalne i kriminalne tendencije. Malo je teže zamisliti kako oni sa ASPD mogu da se sakriju među više pro-socijalnim segmentima društva. Međutim, psihopate nemaju poteškoća kod infiltracije u područjima biznisa, politike, pravosuđa, vlade, akademije i drugih struktura duštva. (Babiak). One egocentrične, hladnokrvne i nemilostive psihopate koji se infiltriraju u sve aspekte jednog društva imaju takvo rušilačko dejstvo na ljude oko njih, da se radnicima kriminalističke službe od toga ježi koža." [Hare, Robert D., Ph.D., Psychopathy and Antisocial Personality Disorder: A Case of Diagnostic Confusion, Psychiatric Times, February 1996: Vol. XIII Issue 2]

***

Klasični psihopata odlikuje se - potpunim odsustvom savjesti - kao jedne važne osobine koju posjeduju normalni ljudi. On će se služiti svim sredstvima da ostvari svoje ciljeve. Radi se o ljudima koji su većinom - po samoj svojoj suštini – zli. Normalnim ljudima savjest na neki način služi kao kočnica, tako da će oni većinu svojih postupaka ‘vagati’, težeći tome da ne povrijede druge prilikom ostvarenja svojih ciljeva. Međutim, nemajući savjest u sklopu svog bića, psihopata se nalazi u jednoj situaciji u kojoj on ima veliku ‘prednost’ nad normalnim čovjekom. Njega ništa ne može da koči, osim možda onih pravila uspostavljenih u okviru pravnog sistema društva.



Ovdje ćemo se poslužiti nekim navodima iz knjige - The Mask of Sanity, Checkley:

"Oni mogu biti simpatični," "Šarmantni," "Inteligentni," "Oprezni," "Impresivni," "Mogu da ostavljaju utisak nekoga u koga se čovjek može pouzdati," i "imaju mnogo uspjeha u zavođenju žena":

Međutim, "oni su neodgovorni," "rušilački nastrojeni" i slično.

Veliku konfuziju pravi to što psihopate imaju dosta osobina koje mnogi normalni ljudi smatraju poželjnim ili zavidnim. Na primjer, oni često ostavljaju utisak jednog nevjerovatno čvrstog samo-pouzdanja. U mnogim slučajevima ispoljavaju jednu "nadprirodnu magnetičnu privlačnost za pripadnike suprotnog pola".

Prema Dr. Checkley-u, psihopate boluju od jedne stvarne mentalne bolesti koju on označava kao – potpuni i neizlječivi nedostatak osjećanja. Ukoliko psihopata uopšte nešto osjeća, onda su to emocije najpliće vrste. On čini bizarne i samo-destruktivne stvari zato što je potpuno imun na konsekvence koje bi normalnog čovjeka ispunile osjećanjima srama ili griže savjesti. Ono što bi drugi u tom smislu smatrali katastrofom, za njega predstavlja samo jednu malu nezgodu ili "čistu sitnicu".

Checkley navodi da je psihopatija sasvim uobičajena u ljudskom društvu. On takođe navodi da postoji mnogo slučajeva psihopata koji normalno rade kao biznismeni, doktori, pa čak i – psihijatri!

Checkley sugeriše da oni izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi, - samo što im nedostaje duša.

(Ovdje moramo napomenuti da je pojam – duša, već odavno protjeran iz moderne psihologije. Da li odatle možemo zaključiti da se psiholozi danas bave svim aspektima čovjekovog bića, osim onog – najvažnijeg?!)

Taj nedostatak karakteristika duše, čini ih veoma efikasnim "mašinama". Oni mogu biti briljantni, mogu da pišu naučne radove, mogu da IMITIRAJU riječi pune emocija (veoma su uspješni glumci), međutim, vremenom postaje sve jasnije i jasnije da te njihove riječi nisu u skladu s njihovim ponašanjem. ("Po njihovim plodovima poznaćete ih.") Oni su tip čovjeka koji će u jednom momentu tvrditi kako je strahovito pogođen bolom usljed smrti nekog bliskog prijatelja ili člana porodice, a u sljedećem momentu će otići na neku žurku ili u disko klub - "da bi to zaboravio". Čini se da oni to STVARNO zaborave.

S obzirom da su veoma efikasne mašine, kao kompjuteri, u stanju su da obavljaju veoma kompleksne radnje koje su zamišljene tako da izazovu druge da im ovi daju svoju podršku za ono što oni žele. Na taj način mnoge psihopate su u stanju da dostignu visoke pozicije u društvu. Tek nakon dužeg vremena njihove kolege i saradnici postaju svjesni činjenice da je njihov uspjeh i napredak zasnovan na gaženju drugih ili kršenju njihovih prava.

Iako su potpuno indiferentni što se prava drugih tiče, oni često kod drugih ljudi veoma spretno inspirišu osjećaj iskrenog povjerenja.

Psihopata nikada ne smatra da s njegovom psihom nešto nije u redu, te tako ne osjeća ni potrebu da treba nešto da mijenja u vezi svog ponašanja.

Osim što su egocentrični, oni su često i narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta. Rijetko kad dolaze u sukob sa zakonom, dok istovremeno čine strahovite štete članovima svojih porodica, prijateljima i kolegama s posla.

Psihopate se najčešće druže samo s onima od kojih mogu imati neke koristi. Za psihopatu je najvažnija jedino njegova "glad," a sve ostalo je za njega ‘tamo negdje daleko’, osim ukoliko se to ne može apsorbovati s njegove strane u smislu neke vrste "hrane". Za njega postoji samo jedno pitanje: "Da li se to može na neki način iskoristiti" ili – "da li ja mogu nešto od toga dobiti," a sve ostalo je od strane njegovih nagona rangirano kao manje vrijedno.

Ukratko, psihopata je – predator ili grabljivac. On se kamuflira uz pomoć jedne "maske trezvenosti," a onda slično grabljivim životinjama tiho i neprimjetno prati svoju žrtvu, izdvaja je iz stada, približava joj se i krši njen otpor.

Dobri su stratezi i veoma dobro se maskiraju koristeći sve vrste riječi, gestova laži i manipulacija – kako bi uvukli žrtvu u svoju zamku. U mnogim slučajevima oni će prethodno skupiti što je moguće više informacija o svojim žrtvama, saznati sve njihove vrline, slabosti i mane, te će igrati na te karte koliko god je to moguće i kako im to odgovara.

Iako nemaju savjesti, oni će još u svojoj mladosti primjetiti tu "čudnu" osobinu kod drugih, te će taj problem prilično brzo intelektualno premostiti, a onda će svoje žrtve često manipulisati tako što će se oslanjati ili apelovati na - NJIHOVU savjest.

Psihopata će vas uvijek optužiti da radite ono što on radi ili namjerava da uradi. U svakoj interakciji između psihopate i normalnog čovjeka sa potpunim opsegom emocija, psihopata uvijek pobjeđuje.

***

Amerikanac, Dr Robert Hare je jedan od svjetskih eksperata za psihopatiju. Autor je knjige Without Conscience.



Dr Robert Hare; Ček-lista za provjeru psihopatije



1. SLATKORJEČIVOST I POVRŠINSKI ŠARM – tendencija ka milozvučanosti i uglađenosti; privlačnost, šarmantnost; glatkost i tečnost govora. Šarm psihopate ni u kom slučaju ne sadrži u sebi tragove stida, samo-svjesnosti, niti on ispoljava strah od bilo čega. Psihopati nikad ne zastaje jezik u grlu. Oni su se oslobodili od društvenih pravila ponašanja kao npr. kod razgovora, odnosno, uzimanja riječi kad na njih dođe red.

2. GRANDIOZNA SAMOVRIJEDNOST – jedan uveliko naduvan pogled na svoje sposobnosti sa pretjeranim samopouzdanjem, jaka tvrdoglavost, samouvjerenost i hvalisanje. Psihopate su arogantni ljudi koji vjeruju da su superiorna ljudska bića.

3. POTREBA ZA STIMULACIJOM ili SKLONOST KA DOSADI – jedna prekomijerna potreba za novim, neobičnim, uzbudljivim iskustvima odnosno stimulacijama koje izazivaju uzbuđenje; vole da rizikuju tj. skloni su upuštanju u riskantne radnje. Psihopate često imaju lošu samo-disciplinu kod potpunog izvođenja zadataka, zato što im brzo postaje dosadno. Na primjer, nisu sposobni da obavljaju isti posao duže vremena, ili da obavljaju zadatke koje oni smatraju glupim ili rutinskim.

4. PATOLOŠKO LAGANJE – može biti umjereno ili pretjerano; u umjerenoj formi oni će biti lukavi, prepredeni, prevejani, tajanstveni i bistri; u eksteremnoj formi, oni će biti varalice, lažovi, podmukli, beskrupulozni, manipulativni i nepošteni.

5. VARANJE I MANIPULACIJA – koriste se obmanama, skloni su svakoj vrsti prevare ili obmanjivanja drugih kako bi stekli neku ličnu korist; za razliku od tačke #4, u stepenu u kome je eksploatacija, bezosjećajnost i nemilosrdnost zastupljena, što se odlikuje nedostatkom obzira za osjećanja i patnju njegovih ili tuđih žrtava.

6. NEDOSTATAK KAJANJA ILI OSJEĆAJA KRIVICE – nedostatak osjećanja ili obzira za gubitak, bol i patnju žrtava; tendencija ka ravnodušnosti, nepristrasnosti, hladnokrvnosti i potpuni nedostatak svake empatije. Oni to većinom ispoljavaju ohološću, prezirom ili omalovažavanjem svojih žrtava.

7. PLITKA OSJEĆANJA – emocionalno siromaštvo, ograničen opseg ili dubina osjećanja; ispoljavanje hladnoće uprkos izraženim znakovima društvenosti od strane drugih.

8. NEOSJETLJIVOST I NEDOSTATAK EMPATIJE – nedostatak osjećanja prema ljudim uopšte; hladni, prezrivi, bezobrazni, bezobzirni i netaktični.

9. PARAZITSKI ŽIVOTNI STIL – jedna namjerna, manipulativna, sebična i eksploatatorska finansijska zavisnost od drugih koja se odražava nedostatakom njihove motivisanosti, niskom samo-disciplinom i nesposobnošću da započnu ili ispune svoje obaveze.

10. LOŠA KONTROLA PONAŠANJA – izražavanje iritacije, dosade, nestrpljivosti, prijetnje, agresivnosti ili verbalno vrijeđanje drugih; nedovoljna kontrola ljutnje i temperamenta; ponašaju se prenagljeno.

11. PROMISKUITETNO SEKSUALNO PONAŠANJE – niz kratkih, površnih, mnogobrojninih seksualnih afera i nasumično biranje seksualnih partnera; održavanje nekoliko "ljubavnih" veza u isto vrijeme; stalna tendencija ka navođenju drugih na seksualne aktivnosti ili pričanje s ponosom o svojim osvajačkim uspjesima i seksualnim avanturama.

12. RANI PROBLEMI U PONAŠANJU – razne vrste ponašanja u periodu do 13 godina, uključujući laganje, varanje, vandalizam, nasilje nad slabijim, seksualne aktivnosti, podmetanje požara, drogiranje ljepkom, korištenje alkohola i bježanje od kuće.

13. NEDOSTATAK REALNIH DUGOROČNIH CILJEVA – nesposobnost ili stalni neuspjeh kod donošenja i izvođenja dugoročnih planova i ciljeva; nomadska egzistencija, besciljnost, nedostatak životnog smijera.

14. IMPULSIVNOST – ispoljavanje postupaka bez predumišljaja i nedostatak reflekcije i planiranja; nesposobnost odoljevanja iskušenjima, kontrolisanja nagona i frustracije; nedostak promišljenosti i uzimanja u obzir mogućih posljedica svojih postupaka; ludo odvažni, nepredvidljivi, nestalni i nesmotreni.

15. NEODGOVORNOST – nisu u stanju da ispunjavaju ili ispoštuju svoje obaveze, kao npr. kod plaćanja računa i vraćanja dugova; aljkavi su na poslu, često odsustvuju s posla; ne ispunjavaju na vrijeme ugovorene posove.

16. NESPOSOBNOST ZA PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI ZA VLASTITE POSTUPKE – nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke, kao rezultat nedostatka savjesti; nedostatak predanosti na poslu, antagonistička manipulacija, negiranje svoje lične odgovornosti i pokušavanje manipulacije drugih.

17. MNOGOBROJNE KRATKOTRAJNE BRAČNE VEZE – nisu u stanju da budu privrženi bilo kome ili čemu.

18. MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA – problemi u ponašanju u starosnom dobu između 13 i 18 godina; ispoljavaju kriminalne radnje ili neke druge antagonističke aspekte u smislu eksploatacije, agresivnosti, manipulacije, bezosjećajnosti, bezobzirne tvrdoglavosti.

19. OPOZIV USLOVNOG PUŠTANJA NA SLOBODU – opoziv uslovnog oslobađanja iz zatvora zbog nepromišljenosti, nepažnje ili neredovnog javljanja zakonskim organima.

20. KRIMINALNA VIŠESTRANOST – razne vrste kriminalnih radnji i prestupa, bez obzira na to da li je osoba bila uhapšena ili optužena za njih, osjećaj velikog ponosa kad nekažnjeno obave neke kriminalne radnje.

***

Naravno, samo prisustvo nekih od ovih osobina kod čovjeka, ne znači automatski da on pati od ovog mentalnog poremećaja. Dr Hare se koristi bodovanjem u smislu prisustva i stepena izražajnosti svake od ovih osobina, tako da mu krajnji rezultat indicira da li neko "boluje" od psihopatije ili ne.

Ovdje bi trebali napomenuti da će većina normalnih ljudi naći neke od ovih osobina kod sebe, što bi mogla biti posljedica jedne vješto organizovane kampanje "psihopatizacije" (transpersonalizacije) ljudskih bića koja se već odavno uveliko odvija, mahom preko medija, mada se to može desiti i nakon jedne duže neposredne interakcije sa osobama koje pate od ovog mentalnog poremećaja.

***

Ovdje slijedi jedan kraći izvod iz knjige The Sociopath Next Door, Martha Stout, Ph.D.:

Zamislite – ako možete – da nemate savjesti, nimalo; nemate osjećaja krivice, žaljenja ili griže savjesti bez obzira na to šta radite; nemate onaj obzir za dobrostanje drugih, bilo da se radi o strancima, prijateljima ili čak članovima vaše porodice. Zamislite da se uopšte ne morate da bakćete sa stidom, da se niste čak nikada u svom životu imali priliku postidjeti, bez obzira na sve vaše sebične gestove ili ružne stvari koje ste drugima činili.

Zamislite takođe da je pojam – odgovornost, vama potpuno nepoznat, osim kao jedan suvišan teret kojeg drugi nose na svojim leđima, kao neke obične budale.

Sada ovoj čudnoj fantaziji dodajte i jednu svoju sposobnost da sakrijete od drugih ljudi činjenicu da je vaš mentalni sklop potpuno drugačiji od njihovog. S obzirom da svako jednostavno pretpostavlja da je savjest stvar koja je univerzalna među svim ljudskim bićima, skrivanje činjenice da je vi uopšte nemate, vama će biti veoma lako.

Osjećaj krivice ili stid ne može vas da odvrati od bilo koje vaše želje, jer ga nemate, a drugi vam se nikada nisu otvoreno suprostavili zbog te vaše hladnokrvnosti. Ledena voda koja teče kroz vaše vene je toliko bizarna, toliko izvan vaših ličnih iskustava, da rijetko kome pada na pamet da posumnja u vaše psihičko stanje.

Drugim riječima, vi ste potpuno oslobođeni od svih unutrašnjih smetnji, tako da vas ništa ne ometa da radite sve upravo onako kako se to vama sviđa, bez ikakvih ‘napada’ griže savjesti, a što je najzgodnije u svemu, vanjski svijet to nije u stanju kod vas da primjeti.

Vi možete da radite šta hoćete a pored svega toga ta vaša čudna prednost nad većinom drugih ljudi koje njihova savjest drži na uzdi, s njihove strane najvjerovatnije neće biti otkrivena.

Kako ćete vi da živite svoj život?

Šta ćete da uradite sa ovim svojom tajnim ‘adutom’, svjesni da su drugi ljudi hendikepirani, što se toga tiče (jer imaju savjest)?

Odgovor će uveliko zavisiti od toga kakve su to želje koje vi imate, jer nisu svi ljudi isti. Čak ni oni koji su potpuno beskrupulozni nisu svi isti. Neki ljudi – bilo da imaju savjest ili ne, - više vole miran život, dok su drugi ispunjeni snovima i divljim ambicijama. Neka ljudska bića su veoma pametna i talentovana, druga su glupa, a većina, sa savješću ili bez nje, nalaze se negdje u sredini. Postoje nasilni ljudi i mirni ljudi, postoje individue koje motiviše njihova glad za krvlju a postoje i oni koji nemaju takav apetit. [...]

Ukoliko vas nikakva sila ne zaustavlja, onda možete da radite šta hoćete.

Ukoliko ste rođeni u pravo vrijeme, sa pristupom nekom porodičnom nasljedsvu i ako imate specijalni talenat za raspirivanje mržnje kod drugih ljudi ili da ih lišavate njihove imovine, onda takođe možete da organizujete i likvidaciju velikog broja ljudi koji tako nešto ne mogu ni da naslute. Sa mnogo para vi to možete ostvariti sa velike udaljenosti, a onda se lijepo zavaliti u svoju fotelju i uživati u svom zadovoljstvu. [...]

***

"Istraživanja na području genetičkog nasljeđivanja pokazala su statističke rezultate koji bi mogli da izazovu žučne socijalne i političke reakcije, – stvarna tendencija čovjeka da posjeduje određene psihopatske karakteristike djelomično potiče iz krvi, možda čak i do nekih 50%.

Kad govorimo o nasljeđivanju atletskih karakteristika ili introvertnosti, ili čak bipolarnog poremećaja ili šizofrenije, onda ta informacija nekako i nije toliko šokantna. Međutim, kad se radi o psihopatskim tendencijama, onda već jeste, jer su tu iste statističke metode korištene.

Važno je naglasiti da se ove ekstremno kompleksne karakteristike najvjerovatnije ne određuju od strane samo jednog gena, nego su skoro sigurno oligogenične, što podrazumijeva da su uzrokovane od strane više gena sa uzajamnim dejstvom....

Jedna važna veza sa neurobiloško-bihejvioralnim segmentom tog lanca mogla bi da se sastoji od promijenjenog funkcionisanja cerebralnog korteksa (moždane kore, prim. prev.) psihopate. Neke od najinteresantnijih informacija u vezi toga kako moždana kora funkcioniše kod psihopatije dolaze nam iz naučnih radova na temu - kako ljudska bića procesiraju jezik.

Normalni ljudi reaguju na emocionalno nabijene riječi mnogo brže i mnogo intenzivnije nego na riječi koje su neutralne.

Istraživanja indiciraju da mozak normalnih ljudi prati, pamti i prepoznaje riječi koje se odnose na emocionalna iskustva mnogo bolje nego riječi koje su emotivno-neutralne.

Kod psihopata, to nije tako…oni reaguju na riječi sa emocionalnim nabojem isto kao što reaguju i na neutralne riječi. To podrazumijeva da za njih riječi nabijene emocijama nemaju nikakvo dublje značenje. One se urezuju u njihov mozak isto kao i sve druge riječi."


Sada dolazi još nešto interesantno:



"Psihopate pokazuju povećanu cirkulaciju krvi u temporalnim režnjevima mozga kada trebaju da riješe neki zadatak koji sadrži u sebi emotivne riječi.

Kod normalnih ljudi do takve pojačane cirkulacije krvi dolazi u slučajevima kada moraju da riješe neki malo teži problem intelektualne prirode.
Drugim riječima, psihopate koje su pokušavale da riješe neke zadatke koji su bili bazirani na emotivnim riječima, što za normalne ljude ne bi bio nikakav neurološki problem, psihički su reagovali manje više kao da im je bilo dato da riješe neki problem iz algebre.

Implikacije svega ovoga su zapanjujuće… Psihopatija je nešto mnogo više od nedostataka savijesti, što je samo po sebi već dovoljno tragično. Psihopatija je nesposobnost da se procesira jedan emocionalni doživljaj, uključujući ljubav i pažnju, osim kad jedan takav doživljaj može da se KALKULIŠE kao jedan hladni intelektualni zadatak."

***

Visoka zastupljenost sociopatije u ljudskom društvu ima duboke posljedice na ostatak nas koji takođe moramo živjeti na ovoj planeti, čak i na one od nas koji nismo traumatizirani u kliničkom smislu. Te individue, koje čine 4% populacije, narušavaju naše međuljudske veze, prazne naše bankovne račune, ruše naša dostignuća, narušavaju naše samopouzdanje i naše mjesto na zemlji.

I pored svega, što je iznenađujuće, mnogi ljudi ništa ne znaju o ovom poremećaju, ili ako znaju, oni stvaraju neku sliku o tome u smislu nasilne psihopatije – ubica, serijskih ubica, masovnih ubica – ili ljudi koji su stalno krše zakone i koji će ako budu uhvaćeni završiti u zatvoru, pa čak možda biti i osuđeni na smrt od strane našeg pravosudnog sistema.

Mi obično nismo svjesni, niti smo u stanju identificirati, jednu veću grupu ne-nasilnih sociopata među nama, onih ljudi koji ne spadaju u blatantne prekršioce zakona i od kojih naš pravni sistem pruža veoma malu zaštitu.

Većina nas ne bi mogla zamisliti nikakvu vezu između smišljanja jednog etničkog genocida, i recimo, bezočnog laganja šefu o svom kolegi s posla. Ali psihološka veza nije samo u tome; to je jezivo. Jasno i glasno, ta veza se nalazi u odsustvu jednog unutrašnjeg mehanizma koji nas alarmira, emotivno govoreći, kad radimo nešto što je nemoralno, što nije etično ili što je sebično.

Većina nas bi osjetila jednu umjerenu krivicu ukoliko bi pojeli poslednji komad kolača iz kuhinje, da ne pominjemo kako bi se osjećali ukoliko bi namjerno povrijedili neku drugu osobu.

Oni koji uopšte nemaju savjest, predstavljaju jednu grupu samu po sebi, bilo da se tu radi o tiranima ili običnim nemilosrdnim društvenim ‘snajperima’.

Prisustvo ili odsustvo savjesti pravi jednu duboku podjelu među ljudima, koja je mnogo veća nego nivo inteligencije, rasna pripadnost, pa čak i pol.

Šta čini različitim onog psihopatu koji živi na tuđoj grbači od onoga koji povremeno opljačka neku samoposlugu, ili onoga koji spada u moderne mafijaše, - ili šta čini razliku između jedog običnog siledžije i sociopatskog ubojice – nije ništa drugo do društveni status, nagon, intelekt, krvožednost ili jednostavno, neka pogodna prilika.

Ono što čini sve te ljude različitim od ostatka nas, to je jedna potpuno prazna rupa u njihovoj psihi, gdje bi normalno trebale da se nalaze najrazvijenije od svih humanih karakteristika. [Martha Stout, Ph.D., The Sociopath Next Door]



***

Psihopate su veoma probitačni kad se o napretku na hijerarhijskim ljestvicama radi, bilo da se radi o politici, religiji, multinacionalnim korporacijama…pa, čak i zdravstvenim ustanovama. Oni se koriste svim sredstvima kako bi se popeli ‘gore’. Vrlo su prevejani, podmukli i od njih često možemo da doživimo onaj čuveni osjećaj - "kao da nam je neko zabo nož u leđa”.

Psihopate često nalazimo među nacionalnim vođama ili nacionalističkim i vjerskim fanaticima koji su sposobni da svojim fanatizmom "zaražavaju" druge, a onda manipulišu njima kako im to odgovara. Kad se psihopata npr. zadesi u okviru neke religijske hijerarhije, njegove lične želje i ciljevi automatski se pretvaraju u – Božje, a kad je ostvarenje Božjih ciljeva u pitanju, onda se to radi po SVAKU cijenu i sva sredstva su dozvoljena. Takve individue su u stanju da na jedan veoma vješt način manipulišu čovječanstvo i nanesu mu strahovite štete. Inkvizicija je samo jedan od primjera na osnovu kojeg se može vidjeti koliko daleko to može da ide.

Uostalom, sam podatak da ih nalazimo čak i među psihijatrima i psiholozima, dovoljno govori.

Psihopate još od rane mladosti primjećuju da se razlikuju od većine drugih ljudi a imaju sposobnost da se međusobno prepoznaju i udružuju. S tim u vezi, oni često spadaju među one koje nalazimo u kojekakvim polutajnim i tajnim društvima tipa masonskih, rozenkrojcerskih itd… te uz pomoć tih društava, slično ćelijama raka, napreduju kroz sve pore društvenog sistema i zauzimaju ključne funkcije, protežirajući jedan drugog. Oni koji su imali priliku da upoznaju neke osobe koje se predstavljaju duhovnim guruima ili adeptima u nekim ezoteričkim društvima, vidjeće da čak i tamo vrvi od njih. Često zauzimaju karakterističnu pozu odavajući utisak "nekoga ko raspolaže nekim tajnim znanjem" dok se prema drugima, koji ne pripadaju njihovoj kliki, često ponašaju arogantno ili sa prezirom. U suštini, ovdje se radi o – "duhovnim teroristima."

Interesantno je da je još poodavno Dr A. Lobaczewski poduzeo jedno opsežno istraživanje na temu porijekla zla na ovoj planeti, kao i načina njegovog prenošenja. Na osnovu svog istraživanja on dolazi do zaključka da su - psihopate ti koji su veoma često izvor zla, kao i njegovo glavno "transportno sredstvo," a svoje nalaze objavio je u knjizi pod naslovom: Politička ponerologija: nauka o prirodi zla prilagođenog za političke svrhe , [Ponerologija – naučna disciplina (teološka) koja se bavi proučavanjem postanka i širenja zla (od gr. Poneros – zlo).]

Tako on navodi u svoj knjizi:

Intezitet psihopatije varira sve od nivoa koji je jedva primjetljiv za jednog iskusnog posmatrača, pa do očiglednog patološkog poremećaja. Isto kao i nesposobnost razlikovanja boja, čini se da ta anomalija takođe predstavlja jedan nedostatak u transformaciji podražaja ali koji se ne javlja na senzornom nego na instiktivnom nivo. Psihijatri iz stare škole nazivali su takve individue - "Daltonistima za ljudska osjećanja i društvene moralne vrijednosti."

Ta psihološka slika pokazuje jasan nedostatak samo kod muškaraca; među ženama je ona generalno ublažena, usljed efekta druge normalne alele (alelomorfnog gena, prim.prev.). To nam sugeriše da se ta anomalija takođe nasljeđuje preko X hromozoma ali preko semi-dominantnog gena. Međutim, autor nije bio u stanju to da potvrdi isključujući prenos od strane oca na sina.

Da li je G.W. Bush naslijedio psihopatiju od svoje majke, Barbare? Hmm, a u vezi onoga što teže tome da se međusobno udružuju… šta da kažemo u vezi njegovog članstva u Društvu Lobanje i Kostiju (Scull and Bones Society), koje je nekim "slučajem" u vezi sa društvom Thule, koje je svojevremeno bilo idejni i pokretački centar nacizma i fašizma u Njemačkoj!? Interesantna je "slučajnost" takođe to što su glavni Bush-ovi suparnici na izborima, Gore i Kerry, članovi istog društva!? Naravno, na pitanje da li postoji mogućnost da ljudima određena "društva" prezentiraju na "demokratskim" izborima svoje ‘igrače’, tako da bi ljudi mogli birati između dva ili tri "različita" aspekta jednog te istog, a istovremeno ostati uvjereni da žive u demokratiji, moraćete odgovoriti sami. Interesantna su ta "društva" čija se uloga danas, kao i njihova uloga u našoj istoriji, ne pominju u školskim udžbenicima!? Kao da ne postoje, niti su postojala. Misterija!? Naravno, nije nikakva misterija, nego samo još jedan od aspekata njihove manipulacije čovječanstva.

Naš prirodni svijet pojmova čini se takvim osobama kao jedna skoro nepojmljiva konvencija za koju oni ne nalaze opravdanje u sklopu svojih psiholoških iskustava. Oni smatraju da su normalni ljudski običaji i principi pristojnosti samo jedno luckasto, strano a ponekad čak i smiješno pravilo ponašanja, koje je izmišljeno i nametnuto od strane nekog drugog ("vjerovatno od strane sveštenika"). Međutim, istovremeno oni lako uočavaju sve nedostatke i slabosti našeg prirodnog jezika i moralnih pojmova, na način koji ponekad podsjeća na moderne psihologe, s tim što se u njihovom slučaju radi o jednoj karikaturi.

Poznati su čak i slučajevi psihopata koji su se uspješno predstavljali kao psiholozi i psihijatri, nakon što su bili otpušteni iz psihijatrijskih klinika, gdje su proveli određeno vrijeme na ‘liječenju’ (psihopatija je neizlječiva). Dok su boravili u tim psihijatrijskim ustanovama oni su prilično dobro ovladali terminologijom kao i nekim kliničkim metodama pregleda, dijagnostike i tretmana psihičkih poremećaja, što im je kasnije pomagalo u manipulaciji naivnih žrtava! Inače, postoji veoma malo uloga koje oni nisu u stanju prilično uspješno da odigraju.

Prosječna inteligencija ovih individua sa gorenavedenom devijacijom, ukoliko je ona mjerena uobičajenim testovima, nešto je malo manja od one kod normalnih ljudi. Međutim, ta grupa nije imala u sebi slučajeve najveće inteligencije, niti smo među njima nalazili neke koji su imali talenta u tehnici ili zanatskim vještinama. Nadareniji članovi ove grupe mogu da postignu uspjeh u onim naukama koje ne traže humanitarne poglede na svijet ili praktične vještine. Kad god smo napravili specijalne testove koji su trebali mjeriti "životne mudrosti" ili "društveno-moralne vrijednosti," čak ukoliko uzmemo u obzir i sve poteškoće kod psihometrijskih mjerenja, individue tog tipa pokazivale su nedostatke koji su neproporcijalni s njihovim ličnim IQ.

Uprkos njihovim nedostacima u smislu psihološkog ili moralnog znanja, oni razvijaju neka svoja lična znanja koja si onda stavljaju na raspolaganje, što je nešto što nije uobičajeno kod ljudi sa prirodnim pogledima na svijet.

Oni brzo nauče da se međusobno prepoznaju, čak još u djetinjstvu, tako da stiču svjesnost o tome da postoje i druge individue koje su im slične.

Oni takođe postaju svjesni da se njihov svijet razlikuje od svijeta u kojem žive oni drugi ljudi koji ih okružuju. Oni gledaju na nas sa određene distance, kao na neku egzotičnu vrstu.

Prirodne ljudske reakcije – koje često ne privlače neki veliki interes jer se smatraju nečim što se samo po sebi podrazumijeva, - psihopate doživljavaju kao nešto čudno, pa odatle i interesantno, čak i komično. Odatle, oni nas posmatraju izvlačeći zaključke iz njihovog potpuno drugačijeg načina poimanja svijeta.

Oni postaju eksperti na našim slabostima a ponekad sprovode i bezdušne eksperimente na nama… Normalna osoba kao i naš prirodni pogled na svijet ne može percipirati niti pravilno odrediti egzistenciju jednog takvog svijeta poimanja.

Istraživači koji se posvete dugogodišnjem proučavanju ličnosti takvih ljudi ili fenomena, mogu napabirčiti jedno slično izvitopereno znanje, koje onda mogu koristiti ali sa sličnim poteškoćama kao kod korištenja nekog stranog jezika.

… Psihopata nikada ne može inkorporirati poglede na svijet jedne normalne osobe, iako oni to često pokušavaju u svom životu. Rezultat takvih njihovih napora postaje samo jedna glumačka uloga ili jedna maska iza koje oni sakrivaju svoju devijantnu realnost.[…]

***

Psihopate se često nazivaju i "vukovima u jagnjećoj koži."

Za razliku od otvoreno agresivnih psihopata, mnogo više je onih koji spadaju u grupu tzv. ‘skriveno-agresivnih ličnosti’ (eng. covert-aggressive personalities).

Glavne karakteristike su im sljedeće:

1. Uvijek nastoje da se stvari rade onako kako oni misle da treba i jedino im je njihova ‘pobjeda’ na pameti.

2. Ambiciozni su kad se radi o sticanju moći i dominaciji nad drugima. Oni uvijek teže da budu oni koji su gore i da kontrolišu druge. Koriste cijeli jedan arsenal suptilnih i efikasnih strategija kako bi zadobili prednost u međuljudskim odnosima.

3. Mogu da budu veoma kulturni, šarmantni i zavodljivi. Oni znaju kako da dobro izgledaju i kako da pobjeđuju, ‘otapajući’ našu odbranu. Oni znaju šta će vam reći kako bi vi zaboravili na onaj svoj ‘osjećaj u stomaku’ koji vam govori da im nipošto ne vjerujete, a onda im dali sve ono što oni žele.

4. Mogu da budu beskrupulozni, podmukli, i osvetoljubivi borci. Znaju kako da kapitaliziraju na svakoj čovjekovoj slabosti a pojačaće svoju agresivnost ukoliko primjete da se posrnuli. Oni znaju kako da uhvate čovjeka u momentu kad je ovaj nesvjestan i nepripremljen. Ukoliko smatraju da ste ih u nečemu nadmašili ili da ste dobili više od njih, oni će to pokušati da preokrenu u svoju korist ili da vam se osvete. Oni bitku ne smatraju završenom sve dok oni ne pobijede.

5. S obzirom da nemaju savjesti, ne postoji ništa što može da ih koči. Oni znaju da razlikuju ispravno od pogrešnog, ali ne dopuštaju ničemu da im stoji na putu do onoga što žele. Prema njima, cilj uvijek opravdava sredstvo. Tako, su skloni da varaju i sebe i druge u vezi onoga što stvarno rade.

6. Eksploatišu ljude s kojima su u vezi. Gledaju na ljude kao na pijune u njihovoj životnoj igri. Gnušaju se svake slabosti i iskorištavaju svaku slabost koju nađu kod protivnika.

Psihopate su često dobri stratezi, međutim, nisu u stanju da vide suštinu stvari, većinom su preokupirani vanjskim izgledom ("ambalažom") a nisu u stanju da uče na osnovu vlastitih iskustava, kao što je to slučaj s normalnim ljudima.

1. Nemaju smisla za određivanje kada je stvarno potrebno da se bore a kad nije, niti imaju osjećaj za ‘fer-borbu’. Za njih svakodnevni život predstavlja jednu bitku i svako ko im stoji na putu da ostvare ono što žele, automatski se smatra neprijateljem. Opsjednuti su ‘pobjedama,’ uvijek su spremni i voljni za borbu.

2. Ne mogu da shvate da se dugoročne pobjede mogu ostvariti i tako da se ponekad nekome malo i popusti.

3. Konstruktivna ili fer borba njima je nepoznata. Smatraju da je svaka fer borba riskantna, tj. sa prevelikom mogućnošću za gubitak. Ili jednostavno, oni sebi ne mogu dopustiti nikakav rizik ukoliko su sigurni da na jedan nepošten način mogu doći do pobjede. Njih mahom zanimaju samo kratkoročne pobjede.

4. Nisu u stanju da prevaziđu svoju sebičnost i egocentričnost. Ne mogu shvatiti da nemaju pravo na baš sve što žele. Nakon svake uspješne manipulacije drugih, njihov ego postaje sve veći.

5. Ne mogu istinski da poštuju druge ljude niti da osjete empatiju. Znajući emotivne slabosti kod drugih, majstori su u pritiskanju pravih ‘dugmadi,’ kako bi kod drugih izazvali željene emocionalne reakcije. [In Sheep’s Clothing; Dr George K. Simon]

***

Kada psihopate zauzmu ključe funkcije u okviru sistema jedne države, tada započinje proces – „psihopatizacije" naroda. Ovaj termin je naravno nezvaničan. Neki psiholozi koriste pojam – transpersonalizacija. Znači, radi se o prenosu psihopatskih osobina i načina razmišljanja na „normalne" ljude.

Prenos „simptoma" ove bolesti na ljudsku populaciju obavlja se najviše uz pomoć medija koja su pod njihovom kontrolom; formira se tzv. „zvanična kultura", kroz koju se promoviše životni stil, način razmišljanja i ponašanja koji je karakterističan za psihopate. Ta vrsta mentalnog programiranja može se prepoznati po jednom očiglednom – odsustvu duše (na žalost, za mnoge od nas ovo ne može više biti - „očigledno")

Lobaczewski:

(Radnja se odvija u Poljskoj u vrijeme kada su zavladali komunisti):

"Molio bih čitaoca da zamisli jednu veoma veliku dvoranu u gotskoj univerzitetskoj zgradi. Mnogi od nas su se skupljali tamo u ranijem periodu naših studija kako bi slušali predavanja izvanredno dobrih filozofa. Godinu dana prije završetka studija počeli su nas tjerati da idemo tamo na časove indoktrinacije koji su tada tek bili uvedeni. Pojavio se neko koga niko nije poznavao, stao je za govornicu i saopštio da će nam on od sada biti profesor. Njegovor govor je bio tečan ali u njemu nije bilo ničega naučnog. On nije bio u stanju da razlikuje naučne koncepte od onih običnih svakodnevnih dok je kojekakve maštarije smatrao mudrostima u koje se nije smjelo sumnjati. Svake sedmice po devedeset minuta zapljuskivao nas je jednom naivnom paralogistikom koja je bila bazirana na pretpostavkama i jednim patolološkim pogledom na ljudsku realnost. On je na nas gledao s prezirom i loše kontrolisanom mržnjom. S obzirom da je svako zbijanje šale s njim moglo da povuče užasne posljedice, mi smo morali pažljivo da ga slušamo i zaozbiljno da uzimamo sve što on kaže.

Na osnovu vina kojeg je pio, saznali smo odakle dolazi. Došao je iz jednog predgrađa Krakova gdje je neko vrijeme pohađao srednju školu, mada nikome nije bilo poznato da li ju je ikada i završio. U svakom slučaju, ovo je bilo prvi put kad je on prešao prag jednog univerziteta, a tom prilikom odmah kao - profesor! […]

Nakon jedne takve torture mozga, trebalo bi nam mnogo vremena da progovorimo. Počeli smo proučavati sami sebe jer smo osjećali da je nešto čudno preokupiralo naše umove dok je istovremeno, nešto veoma dragocjeno, nepovratno isticalo iz njih napolje. Svijet psihološke realnosti i moralnih vrijednosti bio je suspendovan u nekoj prohladnoj izmaglici. Naša ljudska osjećanja i studentska solidarnost izgubili su svaki značaj, isto tako i patriotizam i oni davno formirani kriterijumi. Tako smo jednom zapitali jedan drugog: "Da li i ti takođe prolaziš kroz to?” Svaki od nas se brinuo za svoju ličnost i budućnost na svoj vlastiti način. Neki od nas su odgovorili na to pitanje ćutanjem. Sama dubina tih iskustava bila je različita kod svakoga od nas.

Tako smo počeli razmišljati i kako da se zaštitimo od efekata ove "indoktrinacije". Teresa D. je prva predložila rješenje: "Hajde da provedemo jedan vikend u planinama". Pomoglo je. Ugodno društvo, malo šale i viceva, a onda zamor praćen dubokim snom u jednoj kolibi, tako da su se naše ljudske ličnosti povratile, mada sa nekim malim zaostacima. Ispostavilo se da je i vrijeme pripomoglo da stvorimo neku vrstu psihološkog imuniteta, mada, na žalost, ne kod svakoga od nas.
Analiza psihopatskih karakteristika "profesorove" ličnosti ispostavila se kao jedan odličan način za zaštitu nečije lične psihičke higijene.

Možete samo zamisliti koliko smo se zabrinuli i razočarali kad su neke naše kolege, koje smo dobro poznavali, naglo počele da mijenjaju njihove poglede na svijet; njihov način razmišljanja sve više nas je podsjećao na "profesorovo" laprdanje.

Njihova osjećanja, koja su sve donedavno bila topla i prijateljska, sasvim primjetno su postajala sve hladnija, mada još uvijek ne i neprijateljska. Dobronamjerne primjedbe i savjeti upućeni im od strane drugih studenata odbijali su se od njih kao od zida. Oni su počeli odavati utisak kao da posjeduju neko tajno znanje; mi smo bili samo njihove bivše kolege, koji još uvijek vjeruju u ono što su ih učili tamo neki zastarjeli profesori. Morali smo dobro paziti šta ćemo im reći.

Naše bivše kolege uskoro su se pridružile partiji. Ko su bili oni? Iz koje socijalne grupe su dolazili? Kakvi studenti i ljudi su oni bili? Kako i zašto su se oni toliko promijenili za manje od godinu dana? Zašto nisam ja ili većina drugih kolega podlegao tom fenomenu ili torturi?
Mnoga takva pitanja strujala su onda kroz naše glave. Ta vremena, pitanja i odnosi, indicirali su nam da se taj fenomen može objektivno razumjeti. To je bila jedna ideja čiji se mnogo veći značaj počeo vremenom sve više kristalizirati. U početnim opservacijama i reflekcijama učestvovalo je mnogo nas ali se većina postepeno osipala usljed nekih materijalnih ili akademskih problema. Samo je nekolicina nas ostala, tako da je autor ove knjige jedan od poslednjih Mohikanaca.

Bilo je prilično jednostavno odrediti područje sa kojeg potiču, odnosno, porijeklo onih ljudi koji su podlegli toj proceduri, koju sam ja onda nazivao "transpersonifikacija". Oni su dolazili iz raznih socijalni grupa, uključujući aristokratske kao i one duboko religiozne porodice, a prouzrokovali su štetu u našoj studentskoj solidarnosti po nekoj stopi od 6%. Ostala većina pretrpjela je različit stepen dezintegracije ličnosti što je vodilo do pojedinačnih pokušaja potrage za vrijednostima potrebnim da bi se čovjek ponovo vratio sebi; rezultati toga bili su raznoliki a ponekad i kreativni.

Mi još onda nismo nimalo sumnjali u to da se tu radi o jednoj patološkoj prirodi tog procesa "transpersonifikacije", koji se odvijao na jedan sličan ali ne identičan način u svim slučajevima. Trajanje tog fenomena je takođe variralo. Neki od tih ljudi kasnije su postali fanatici. Drugi su kasnije iskoristili priliku usljed raznih okolnosti da se povuku i ponovo uspostave njihove prekinute veze sa normalnim ljudima. Oni su bili zamjenjeni drugima. Jedina konstantna vrijednost tog socijalnog sistema bila je magična brojka od 6%.

Pokušali smo da utvrdimo koliko talentovane su bile one naše kolege koji su podlegli tom procesu transformacije ličnosti, i stigli smo do zaključka da su oni u prosjeku bili na jednom nešto malo nižem nivou od prosjeka studentske populacije. Njihova slabija otpornost vjerovatno je bila bazirana na bio-fiziološkim osobinama koje su najvjerovatnije bile heterogene u kvalitativnom smislu.

Morao sam pručavati predmete koji su se graničili sa psihologijom i psihopatologijom kako bih pronašao odgovore na pitanja koja su se pojavljivala kod naših opservacija; naučno zapostavljanje tih područja ispostavilo se kao jedna prepreka koju je bilo teško savladati. U isto vrijeme, bilo je očigledno to da je neko, ko je imao istinsko znanje o svemu tome, ispražnjavao biblioteke od bilo čega što se moglo naći u vezi te tematike.

Analizirajući tu pojavu sada, nakon mnogo vremena, možemo reći da je taj "profesor" predstavljao jedan opasan mamac koji je visio nad našim glavama i koji je bio baziran na jednom specifičnom znanju iz psihologije kojim je taj psihopata raspolagao. On je unaprijed znao da će uloviti one individue koje su podložne, međutim, bio je razočaran što njihov broj nije bio veliki. Ovaj proces transpersonalizacije obično uspijeva kod individua čiji se instiktivni substratum može označiti "blijedim" ili ima određene nedostatke.
U nešto manjem stepenu, to je takođe uspijevalo kod ljudi koji su imali neke druge nedostatke ali je takođe stanje koje je kod njih izazvano bilo djelomično nestabilno, što je mahom bilo rezultat psihopatološke indukcije.

To znanje o postojanju prijemčivih individua i kako se radi s njima biće i dalje jedna njihova alatka za porobljavanje svijeta, sve dok to ostane kao jedna tajna u rukama takvih "profesora." Kada to postane kroz nauku popularizovano, onda će to pomoći mnogim nacijama da izgrade svoj imunitet. Međutim, nikome od nas to nije bilo poznato u to vrijeme.

U svakom slučaju, moramo priznati da nam je ovaj profesor, demonstrirajući nam osobine patokratije na jedan tako bolan način, pomogao da razumijemo samu prirodu ovog fenomena u jednom mnogo širem obimu, nego što su ga uspjeli razumjeti mnogi istinski naučnici koji se bave na ovaj ili onaj način proučavanjem iste problematike."

***

Kad ljudski um dođe u kontakt s tom novom realnosti, toliko različitom od bilo kog iskustva na kojeg čovjek nailazi u jednom društvu u kome dominiraju normalni ljudi, on počinje da pokazuje simptome psiho-fiziološkog šoka. U čovjekovom mozgu onda dolazi do pojačanja inhibicije rada moždane kore i jednog gušenja osjećanja, koje onda ponekad nekontrolisano pokuljaju napolje. Ljudski mozak radi sporije i sa manjom oštrinom s obzirom da je njegov asocijativni mehanizam postao nedjelotvoran. To se pogotovo događa u slučajevima kad čovjek dolazi u direktan kontakt sa psihopatskim predstavnicima nove vlasti, (ponekad i neke sekte ili "ezoteričnog" društva) koji koriste njihova specifična iskustva tako da traumatiziraju umove "drugih" svojim vlastitim ličnostima. Čovjekov um tada pada u stanje kratkoročne katatonije. Njihove ponižavajuće i arogantne tehnike, brutalne paramoralizacije, umrtvuju njegove procese razmišljanja i njegovu sposobnost samoodbrane…


Tek nakon što ova nevjerovatno neugodna psihička stanja prođu, zahvaljujući drugim dobronamjernim ljudima, moguće je osvrnuti se unazad – što podrazumijeva jedan težak i bolan proces – ili postati svjestan da je čovjekov um i zdrav razum bio prevaren od strane nečega što normalno ne može da se uklopi u ljudsku imaginaciju."

***

Možda bi svaku riječ koju je ovaj čovjek ovdje rekao trebalo - podebljati i - zapamtiti. Pogotovo zato što je danas očigledno (ova knjiga je već odavno napisana, međutim šta se dešavalo u vezi s njenim objavljivanjem, to je posebna tema) da su ove tajne o manipulaciji ljudskih bića i dalje ostale u rukama nekih psihopata i da ta problematika još uvijek nije popularizovana od strane nauke, a kako stvari stoje, - neće ni biti. Na žalost, jedini način koji danas postoji da se svjesnost ljudskih bića u vezi ove problematike proširi, to je - internet.

***

U toj knjizi, Dr Lobaczewski navodi da oštećenja mozga takođe mogu da dovedu do psihopatije, pa kaže:

"Kod većine onih osoba koje imaju oštećenje mozga tokom vremena dolazi do negativne deformacije njihovog karaktera. Pojavljuju se razni oblici mentalnih profila koji zavise od osobina i lokacije oštećenja, vremena njihovog nastanka kao i uslova u kojim je individua živjela nakon pojave tih oštećenja. Poremećaj karaktera koji usljeđuje iz takve patologije mi ćemo nazvati – "karakteropatija".

Neke karakteropatije igraju ogromnu ulogu kao patološki agensi u procesu geneze zla na širokom društvenom nivou. […]

Lobaczewski takođe navodi to da i određene hemijske supstance mogu imati ponerološku u logu u smislu izazivanja oštećenja mozga kod ljudi, te promjene stanja njihove svijesti:

Citostatici, koji se koriste u tretmanu raka često napadaju filogenetski najstarije moždano tkivo, koje je primarni nosilac našeg instiktivnog substratuma bazičnih osjećanja. Ljudi tretirani ovim hemijskim sredstvima imaju tendenciju da progresivno gube svoje emocionalna osjećanja i sposobnost intuitivnog određivanja psiholoških situacija. Oni zadržavaju svoje intelektualne sposobnosti ali postaju egocentrici željni priznanja, koje lako mogu da manipulišu oni koji znaju kako se to radi. Oni postaju indiferentni za osjećanja drugih ljudi i ne prezaju da im nanesu neko zlo; na svaku kritiku koja im je upućena oni uzvraćaju nekom vrstom osvete. Takve promjene u karakteru osoba koje su sve do juče bile respektovane od strane ljudi iz svoje okoline ili šire zajednice, postaju jedan patološki fenomen koji često izaziva tragične posljedice..[…]

U svakom slučaju, jedan od većih problema pojavljuje se kad psihopat postane šef države. Jedan klasičan slučaj dinamike koja se tada odvija, takođe nam opisuje Dr A. Lobaczewski.

Jedan prilično dobro dokumentovan primjer takvog uticaja jedne karakteropatične ličnosti na makrosocijalnom nivou je poslednji njemački imperator, Wilhelm II. On je kod rođenja doživjeo traumu glave, odnosno oštećenje mozga. Za vrijeme cijele njegove vladavine a i poslije nje, ovaj njegov fizički i psihički hendikep bio je skrivan od javnosti. Motorne funkcije gornjeg lijevog dijela njegovog tijela bile su narušene. Još kao dijete on je imao poteškoća kod učenja gramatike, geometrije i crtanja, što predstavlja jednu klasičnu trijadu akademskih smetnji izazvanih od strane manjih oštećenja mozga. On je razvio svoju ličnost sa infantilnim osobnim crtama i nedovoljnom kontrolom svojih emocija, kao i pomalo paranoidan način razmišljanja što je imalo drastičan efekat kod rješavanja nekih važnih državnih problema.


Militaristička poza i generalska uniforma uveliko su nadomiještali njegov osjećaj inferiornosti i efikasno sakrivali njegove mane. Na političkom nivou, ova njegova nesposobnost kontrolisanja emocija kao i neki elementi lične zlobe uskoro su počeli privlačiti pažnju. Stari Željezni Kancelar morao je da ode, taj bezočni i prevejani političar koji je bio odan monarhiji i koji je izgradio Prusku silu. Nekon svega, on je ipak previše znao o prinčevim manama a radio je i na tome da se spriječi njegovo krunisanje. Slična subina zadesila je i druge ljude koji su bili odviše kritični, tako da su oni bili zamijenjeni osobama sa manje mozga, više pokornosti, a u nekim slučajevima i sa diskretnim psihičkim devijacijama. Došlo je do negativne selekcije.

***

Ovdje moramo ponovo naglasiti ovo što je autor rekao: "Došlo je do negativne selekcije". To bi značilo kad mentalno poremećena ličnost zauzme funkciju predsjednika neke države, onda ona bira određene individue prema svom “ukusu” i postavlja ih na ključne državne funkcije. Individue koje ona bira zadovoljavaju kriterijume uspostavljene na bazi patološkog stanja njene svijesti. Možemo li sada zamisliti šta se onda zbiva kada ovakve "negativno selektirane" individue preuzmu upravu u jednoj državi?!? Naravno, ne moramo gledati samo na primjere Wilhelma II ili Hitlera, takvih primjera imamo bezbroj. Na primjer, G.W. Bush je u nekoliko navrata izjavljivao kako mu je Bog lično savjetovao da napadne Irak!? Šta da kažemo o individuama oko njega, kao što su Cheney, Rumsfield itd.?! Nadalje, možemo se podsjetiti i na sljedeće izjave izraelskog predsjednika A. Sharona prije nego što je postao šef države:

"Ukoliko ja postanem predsjednik, ja ću zbrisati sve Arape, ubiti svako palestinsko novorođenče i nožem razrezati stomak svake žene koja ostane trudna s Arapom. Tim psima ne treba dozvoliti da se približe božjim izabranicima." Ariel Sharon

"Masovno uništavanje Arapa i njihovo ubijanje je jedini način kako treba s njima postupati. Između nas i Arapa neće biti nikakvog mira jer je naša budućnost zasnovana na njihovom uništenju." Ariel Sharon

"Moć Izraela leži u okupaciji arapskih zemalja i istjeravenju Arapa napolje. Mi moramo likvidirati njih jednog po jednog na takav način da oni to ni ne osjete."! Ariel Sharon

"Dajte mi vlast samo nakratko i ja ću vam pokazati kako se postupa s Arapima" Ariel Sharon

***

Oni koji su usljed ove sveopšte kampanje ispiranja mozga ostali imalo sabrani i proučili npr. pozadinu napada na STC, mogli su primjetiti da je tu Mossad odigrao jednu veoma značajnu ulogu. Napominjemo da se ova veoma moćna organizacija već odavno nalazi pod komandom gorenavede individue koja ispunjava sve kriterijume psihopatije. Šta da kažemo za one naše balkanske nacionalne lidere koji su nedavno organizovali krvoproliće užasnih razmjera. Da li bi oni prošli na jednom imalo poštenom psihičkom pregledu?!?]

Međutim, za razliku od Bush-a koji je, kako kaže, u direktnoj vezi sa Bogom, Hitler je svojevremeno bio redovno kontaktiran od strane “supermena”:

"Novi čovjek već sada živi među nama! On je ovdje!”, trijumfalno je uzvratio Hitler. “Zar ti to nije dovoljno? Reći ću ti jednu tajnu. Ja sam vidjeo tog novog čovjeka. On je neustrašiv i zao. Ja sam se uplašio od njega."

"Kada je izgovarao te riječi", pričao je Rausching, "Hitler se tresao kao u nekoj vrsti ekstaze". (…)

Jednom prilikom, Achille Delmas, doktor kliničke psihologije, izjavio je sljedeće: "Jedna osoba bliska Hitleru mi je rekla da se on budi po noći vrišteći i grčeći se. Onda zove upomoć i čini se kao da je djelomično paralizovan. Tada ga obuzima i panika, pa počne toliko da se trese da se i krevet trese zajedno s njim. Cijelo to vrijeme on mrmlja neke nerazumljive riječi, bori se za vazduh kao da se guši. Ista osoba mi je detaljno opisala jedan od njegovih napada, što bih teško povjerovao da nemam veliko povjerenje u nju.

"Hitler je stajao u svojoj sobi, ljuljao se i gledao oko sebe kao da se izgubio. ‘To je on, to je on,’ ječao je; ‘on je došao po mene!’ Usne su mu bile bijele a znoj je liptio niz njega. Onda je počeo isprekidano i nerazumljivo da priča. To je bilo užasno. Koristio je neke čudne izraze koji su bili međusobno povezani ali u nekom bizarnom neredu. Onda se ponovo ušutio ali su se njegove usne još uvijek micale. Malo smo ga potapšali po leđima i dali mu nešto da popije. Nakon toga on je iznenada vrisnuo: ‘Tamo! Tamo! Tamo u uglu! Eno ga tamo!’ – vikao je udarajući nogom u pod. Pokušali smo ga smiriti govoreći mu da je sve u redu i da nema čega da se plaši. Na kraju se polako smirio. Nakon svega toga spavao je prilično dugo vremena dok nije polako došao sebi…" [the Morning of the Magicians, L. Pauwels; J. Bergier]

Sada se samo možemo zapitati da li je "bog" još štagod prišapnuo Bušu, a da mi to ne znamo?! Oni koji su malo dublje proučavali istoriju, mogli su saznati da je i Staljin imao slične napade.

Koliko miliona ljudskih života, razaranja, patnje i stradanja su nas do sada koštale ovakve individue?!? Možemo li bar mi doći pameti ako već oni ne mogu?!



***

Vratićemo se opet na Lobačevskog, gdje on opisuje kakav efekat može da ima jedan takav „negativno selektiran" kabal na narod i državu:


"Lična iskustva ljudi sa ovakvim anomalijama prevazilaze svijet kojem oni prirodno pripadaju. Tako, njihov drugačiji način razmišljanja, njihovo emocionalno nasilje, i njihov egoizam relativno lako nalaze vrata za ulaz u umove drugih ljudi koji ih onda počinju da percipiraju unutar kategorija koje pripadaju jednom prirodnom pogledu na svijet. Takvo ponašanje ljudi sa takvim poremećajem karaktera nadalje traumatizira umove i osjećanja normalnih ljudi, te im postepeno smanjuje sposobnost da koriste svoj zdrav razum. Uprkos svom otporu, ljudi se sve više navikavaju na jednu čvrstu tendenciju ka patološkom razmišljanju i doživljavanju stvari. Kao rezultat toga, kod mlađih ljudi, njihova ličnost trpi abnormalne promjene i razvoj što dovodi do nakaznosti. Oni tako predstavljaju jedan patološki ponerološki faktor koji, uz pomoć njihovih prikrivenih aktivnosti, rađa nove faze u vječnoj genezi zla, otvarajući vrata za kasniju aktivaciju drugih faktora koji onda preuzimaju glavnu ulogu. […]

U slučaju posljedica koje je Wilhem II ostavio na narod, mnogi Njemci su bili progresivno lišavani njihove sposobnosti da koriste zdrav razum usljed štete koju im je nanosio taj psihološki materijal karakteropatičnog tipa, jer su obični ljudi skloni da se identificiraju sa svojim vođama…

Jedna nova generacija odrastala je sa deformitetima u vezi osjećanja i razumijevanja morala, socijalne i psihičke realnosti. Za njemačke porodice u sklopu kojih se nalazio član koji nije psihički normalan bilo je pitanje časti da se to sakrije od javnosti, a to se čak krilo i od bliskih prijatelja i rodbine. Ogroman dio društva konzumirao je psihopatološki materijal zajedno sa nerealnom načinom razmišljanja gdje su slogani i parole preuzimali snagu argumenata dok su istiniti podaci podvrgavani podsvjesnoj selekciji.

To se događalo u vrijeme kada je jedan talas histerije zahvatio Evropu, uključujući tendenciju da emocije dominiraju dok je ljudsko ponašanje sadržavalo u sebi elemente glume. […] To je onda jednu za drugom, zahvatilo tri evropske imperije.

U kom stepenu je Wilhem II doprinjeo tome zajedno sa drugom dvojicom imperatora čiji umovi takođe nisu uzimali u obzir aktuelne činjenice iz istorije i vlade? U kom stepenu su oni sami bili pod uticajem pojačane histerije za vrijeme njihove vladavine? To bi mogla biti jedna interesantna tema za diskusiju između istoričara i ponerologa.

Internacionalna tenzija je porasla; nadvojvoda Ferdinand je ubijen u Sarajevu. Međutim, ni Kajzeru niti ikome iz njegove vlade nije bio poznat razlog za to. Ono što je tada počelo da igra ulogu bilo je Wilhelmovo emocionalno stanje, i misaoni stereotipi naslijeđeni iz prošlosti. Izbio je rat. Opšti ratni planovi koji su prethodno bili napravljeni nisu se slagali s aktuelnim stanjem stvari, te su se odvijali slično nekim vojnim manevrima.
Čak ni oni istoričari koji su dobro poznavali genezu i karakter Pruske države, uključujući i njenu ideološku tradiciju krvavog ekspanzionizma, stekli su utisak da je ta situacija sadržavala u sebi neke aktivnosti jednog fatalnog bezumlja koje je izbjegavalo svakoj analizi u smislu proučavanja istinskih uzroka istorijskih događaja.

Mnogi razumni ljudi stalno su sebi postavljali jedno zabrinjavajuće pitanje: kako je to njemačka nacija mogla da izabere za svog Vođu (Fuehrer-a, prim. prev.) jednog klovnovskog psihopatu koji uopšte nije krio svoju patološku viziju o vladavini supermena nad čovječanstvom? Pod njegovim rukovodstvom Njemačka je otpočela i Drugi Svjetski rat, apsurdan sa kriminalne i političke tačke gledišta. Tokom tog rata veoma dobro obučeni armijski oficiri savjesno su izvršavali nehumana naređenja, besmislena sa političke i vojne tačke gledišta, koja im je izdavao čovjek čije je psihičko stanje odgovaralo rutinskim kriterijumima za prinudnu hospitalizaciju ljudi u psihijatrijske ustanove.

[Uzimajući u obzir ponašanje nekih današnjih lidera pojedinih zemalja, pitamo se da li se išta odonda promijenilo?!? Čak se čini da je psihopatija danas zadobila pandemijske proporcije, a dodatni problem je taj što oni koji su već „inficirani" nisu u stanju to da primjete usljed distorzije njihove svijesti, a odatle i - percepcije!]


Svaki pokušaj da se objasne ove stvari koje su se dešavale za vrijeme prve polovine ovog stoljeća uz pomoć kategorija koje su generalno prihvaćene u istorijskoj misli ostavlja za sobom jedan dosadan osjećaj neadekvatnosti. Jedino ponerološki pristup može nadomjestiti taj nedostatak u našem razumijevanju, jer on poklanja pažnju ulozi raznih patoloških faktora u genezi zla na društvenom nivou.

Generacijama hranjena patolološki izmijenjenim psihološkim materijalom, njemačka nacija je zapala u stanje koje se može porediti sa određenim individuama koje su odgojene od strane osoba koje su karakteropatične i histerične. Psiholozi znaju koliko se često takvi ljudi upuštaju u radnje koje nanose veliki bol i štetu drugima. […]

Njemci su nanosili drugima a i sami trpili veliki bol za vrijeme Prvog Svjetskog Rata; pri svemu tome oni nisu osjećali nikakvu krivicu, kao da su se ponašali u skladu sa normalnim običajima bez ikakve svjesnosti o njihovim patološkim uzrocima. Nakon rata pojavila se potreba da se jedno takvo stanje odjene u herojsku odjeću, da bi se spriječila dezintegracija društva. U društvu je nastala jedna misteriozna žudnja…kao da je ono postalo ovisno od nekih droga. To je bila žudnja za patološki modifikovanim psihološkim materijalom, što je jedan fenomen koji je odavno poznat u psihoterapeutskoj praksi. Tu glad mogla je jedino zadovoljiti neka druga ličnost ili vladin sistem, sa sličnim patološkim osobinama.

Jedna karakteropatska ličnost otvorila je vrata za liderstvo druge psihopatske individue. "

***

Šta sada da kažemo? Da li postaje pomalo jasno zašto nam se istorija ponavlja?!

Znači, za vrijeme Wilhelma II, njemački narod je već bio mentalno pripremljen za dolazak na vlast jednog drugog psihopate. Koliko je poznato, Hitlerova psihopatija nije nastala usljed nekog "oštećenja mozga," niti "problema iz djetinjstva," nego se tu vjerovatno radilo o njegovom "prirodnom" stanju svijesti.

Možda će vam to biti teško za povjerovati ali Hitler i njegovi saradnici, čije se mentalno stanje nije mnogo razlikovalo od njegovog, nakon što su organizovali paljevinu Reichstaga-a, (Njemačke Skupštine) veoma lako su ubijedili njemački narod da su to učinili "tamo neki drugi" a onda su organizovali sveopštu hajku na sve i svakoga ko se protivio njihovom režimu.

Pored toga, koliko stvar može daleko da ide, govori nam podatak da je veliki broj Njemaca vjerovao (ili morao da vjeruje) u jednu teoriju po kojoj je naša planeta šuplja i čovječanstvo živi na njenoj unutrašnjoj strani a ne spoljašnjoj!?

Teorija šuplje planete bila je na snazi sve do 1942.g., kada su u aprilu, Hitler, Gering i Himler naredili grupi njemačkih naučnika pod vođstvom Dr. Heinz Fishera, da odu na ostrvo Ruegen, u Baltičkom moru, kako bi uz pomoć određenih mjerenja i naučno potvrdili ovu teoriju. Usmjerivanjem radara pod uglom od 45%, tačke odbijanja radarskih zraka na unutrašnjosti zemljine kore trebale su da se ocrtaju na mijernim uređajima. Drugi zadatak ove ekspedicije je bio da na taj način dobiju reflekciju, odnosno, odraz britanske flote koja se nalazila u regionu Scapa Flow. Nakon nekoliko dana eksperimentisanja, ovi naučnici su se vratili nazad praznih ruku i napokon potpuno uvjereni da ne žive na unutrašnjoj strani planete." (..) Nekoliko godina nakon što je Dr Heinz Fisher operacijom "Paperclip" prebačen u USA, upitan od strane novinara u vezi svog učešća u ovoj ekspediciji, on je odgovorio da su ga - nacisti tjerali da čini lude stvari. [In the Name of Science, M. Gardner]

Sada se postavlja pitanje da li nas ovakve individue i danas tjeraju da činimo lude stvari dok mi istovremeno te stvari prihvatamo kao – sasvim racionalne?!

Možda će vam to biti teško za povjerovati ali Bush i njegovi saradnici, čije se mentalno stanje ne razlikuje mnogo od njegovog, danas su ubijedili većinu čovječanstva da je najsofisticiraniji teroristički napad (na STC) u istoriji čovječanstva, organizovala neka individua iz jedne skrivene pećine u avganistanskim brdima!? Usljed toga, danas većina čovječanstva odobrava ovaj krvavi "rat protiv terorizma" i sve druge "bezbjedonosne" mjere koje nam ove psihopate naturaju, kako bi nas potpuno porobili!

Nevjerovatno, zar ne?!

***

Dakle, prema nekim zvaničnim podacima, 4% ljudske populacije na našoj planeti ‘boluje’ od psihopatije (ili sociopatije).... Znači, radi se o 4 čovjeka na stotinu. Ta brojka uopšte nije mala!

Nedavno je američki Centar za Kontrolu i Preventivu Bolesti digao uzbunu jer je rak debelog crijeva dostigao alarmantnu stopu od 40 oboljelih ljudi na sto hiljada. Dakle, bez obzira što se tu radi o bolesti koja je deset puta manje zastupljena od psihopatije, čini se da kad je pandemija psihopatije u pitanju, onda – NEMA razloga za uzbunu.

Znači, kad je psihopatija u pitanju, SVE JE U REDU!?! Interesantno, zar ne?!

I ne samo to, psihopatija se uopšte zvanično ni ne pominje kao neki problem!? Zašto?

Pa, možda zato što bi se u tom slučaju trebalo nešto i – PODUZETI! Danas, postoje sasvim pouzdane metode za dijagnostiku ovog oboljenja. Psihopate su veoma opasne po ljudsko društvo, pogotovo kad se nalaze na pozicijama vlasti, kao npr. na mjestu predsjednika države, ili na drugim pozicijama vlasti s kojih se upravlja životom u nekoj državi ili na ovoj planeti.

U slučaju daltonizma (nesposobnosti razlikovanja boja), mi smo kao društvo svesni da ljudi koji boluju od ove bolesti ne mogu obavljati neke važne funkcije koje su vezane za sigurnost drugih ljudi. Tako ćemo na osnovu rezultata pregleda zabraniti daltonistima da budu npr. vozači autobusa ili vozova, piloti itd. jer usljed tog svog nedostatka postoji određeni rizik da oni mogu prouzrokovati nesreću u kojoj može stradati mnogo ljudi.

Međutim, kada se o "daltonistima za ljudska osjećanja i društvene moralne vrijednosti" radi, to nije tako!?!

U jednom naprednom humanom društvu psihopatama se ne bi moglo dozvoliti da obavljaju funkcije i drže pozicije sa kojih mogu ugrožavati živote i dobrostanje drugih ljudskih bića.

[Ironije radi, na vrhuncu cijele ove današnje hipokrizije i širenja magle, - pušaći su ti koji su zvanično proglašeni onima koji ugrožavaju svoje i tuđe živote!? Mentalno kontuzovani ljudi racionalizuju sve što im psihopate serviraju ‘odozgo’ preko kontrolisanih medija. Istovremeno, klasičnim psihopatama tipa G. Bush-a, Sharon-a i drugih dozvoljava se da neometano zavijaju u crno milione ljudskih bića!? ]

Sada bi se trebali zapitati da li bi velike ljudske katastrofe mogle biti spriječene da su psihopate koje su ih režirale i sprovodile bile na vrijeme identifikovane i izolovane? Samo od ‘novijih’ pomenućemo Hitlera i one oko njega koji su pokrenuli nacistički pokret u Njemačkoj, što je vodilo kasnije do svjetskog rata ogromnih razmjera. Šta da kažemo o onim nedavnim pokoljima na Balkanu, ili u Iraku?!

Kada bi se posvetila veća pažnja ovom problemu, njegovo rješenje vjerovatno bi podrazumijevalo to da se bar političari, vojne starješine i ljudi koji trebaju da zauzmu ključne državne pozicije, podvrgavaju obaveznom psihičkom pregledu, prije nego što uopšte dođu u situaciju da se nađu na nekoj poziciji vlasti, uprave ili komande u vojsci!?

Možemo se i zapitati, da li bi uopšte došlo do onog nedavnog krvoprolića na Baklanu, da su oni naši nacionalni lideri na vrijeme bili podvrgnuti psihičkom pregledu? Da li bi ijedan od njih prošao jedan pošten psihički pregled?!

Čini se da je danas teže nego ikada održati psihičku higijenu. Obratite pažnju na to kako se psiho-patološki materijali distribuiraju preko medija.

U posljednje vrijeme npr. sve je više reklama koje kao da su pravljene za mentalno retardirane osobe a ne za normalne ljude. To nije nimalo slučajno. Njihova konzistentnost stvarno impresionira i čini da je to jedna od indikacija da se tu radi o jednom projektu koji je dobro režiran i koji se diktira iz jednog centra a sprovodi se u djelo širom ove planete. Šta da kažemo za bombardovanje narodnih masa psiho-patološkim materijalom uz pomoć kojekavih TV sapunica u nastavcima i filmova?

Imajući u vidu ono što nam Lobačevski kaže, možemo li se zapitati kakav uticaj na psihički razvoj djece imaju današnji crtaći; ili one kompjuterske igre u kojima se ljudska kreativnost svodi na ubijanje što većeg broja drugih, za sada fiktivnih, ljudskih bića koje su programeri označili - neprijateljima?! Da li smo mi već izgubili sve one kriterijume koji su se nekada smatrali zdravim razumom?

Sve je više filmova i TV emisija gdje psihopate igraju glavnu riječ a istovremeno nam se predstavljaju "simpatičnim", ili kao "cool", što bi se modernijim žargonom reklo. Obratite pažnju na seriju "Survival" gdje se promoviše darvinovska ideja "najači opstaju - po svaku cijenu". Favorizira se podmetanje nogu drugima, niski udarci, laganje i sve ostale psihopatske osobine… Šta da kažemo o seriji Big Brother i drugima, gdje nas psihopate subliminalno mentalno pripremaju da nas prate i kontrolišu na svakom našem koraku? (Sjećate li se onog podatka da su oni – opsjednuti potrebom da potpuno kontrolišu ljude!) Istovremeno, kamere se instaliraju na svakom čošku, uz ovo ili ono opravdanje, a samo što nas isti ti nisu i - mikročipovali.

Trenutno se obavlja jedna globalna operacija psihopatizacije ljudskih bića na cijeloj planeti od strane ovih entiteta (koji su veoma dobro organizovani).

Mi smo već odavno žrtve ovih mentalno poremećenih entiteta a bićemo njihove žrtve sve do tada dok ništa ne poduzimamo u vezi svoje zaštite od njih. Stoga je danas od životne važnosti za svakoga od nas, da se hitno posveti pažnja proučavanju svih aspekata ovog patološkog stanja ljudske svijesti, kako bi se poduzele adekvatne mjere preventive i zaštite!



Kraj



Korisni linkovi:

A. Lobaczewski: Politička ponerologija (1.2 mb, besplatna pdf. verzija knjige, - prevedeno na naš jezik)

Knjige (eng.) - The Mask of Sanity, Checkley

http://www.cassiopaea.org/cass/sanity_1.PdF

Veoma dobar vebsajt koji se bavi ovom tematikom (eng.):

Psychopathic Personality Disorder

http://www.geocities.com/lycium7/psychopathy.html

Kao i sljedeći tekstovi (eng. jezik):

"Official Culture" in America:
A Natural State of Psychopathy?

http://www.cassiopaea.org/cass/official_culture.